Teatar fest Petar Kočić: Zagrljaji - zaboravljeni lijek za bolesti života
Banjaluka - Ukoliko bismo repliku "ljudi se danas rijetko grle, a neki ne znaju ni kako", koju je glumac Goran Jokić više puta izgovorio u predstavi "Švajcarska", pretvorili u pitanje, koje bi počinjalo sa "zašto", sigurno bismo dobili odgovore od suštinske važnosti, pod uslovom da se uspijemo izboriti sa njegovom kompleksnošću.
Da li bi ti zagrljaji mogli da smanje jaz koji je u većini odnosa bio podstanar među četiri zida, daju sigurnost, osjećaj pripadnosti ili jednostavno kažu: "Stand by me ", baš kao pjesma Bena E. Kinga, kojom su nas reditelj Milan Nešković i glumci Narodnog pozorišta RS uveli u priču Petra Mihajlovića o Švajcarskoj - idealu ljudi sa Balkana? Možda, ako bismo ponovo počeli istinski širiti ruke prema onima koje volimo. Na svečanom otvaranju jubilarnog, dvadesetog Tetar festa "Petar Kočić" u srijedu uveče i tradicionalnoj premijeri komada nacionalnog teatra, publika je, tako kažu, osjetila jače nego ranije puls 21. vijeka, jer je na veoma aktuelnu temu odgovorila odlična scenografija Dragane Purković-Macan. Iz pozorišne sale, gledali smo, ali ne krišom, ni slučajno, živote koji lome i jačaju, koje živimo ili kakvim žive ljudi koje poznajemo u stanovima, dvorištima, kafanama oko nas. Bol prevare i razvoda, očaj zbog bolesti djeteta, neuzvraćene ljubavi, nepravde izgubljenih života "šamarali" su gledaoce rukama života.
- Svako od nas ima neku Švajcarsku, kvalitetnu, savršenu državu u glavi, ali nema u mišićima, srcu, duši. Ipak sve je u našim rukama i ne možemo druge kriviti za loše stvari koje nam se dešavaju. Što se mene tiče, objektivno, predstava je ispunila moja očekivanja. Mislim da će Narodno pozorište RS imati jednu uspješnu festivalsku predstavu - rekao je autor Mihajlović, podsjećajući da je ovim tekstom diplomirao prije osam godina te za njega dobio Selimovićevu nagradu.
Da je Švajcarska ljudima sa Balkana nešto što ocrtava najbolje složio se i glumac Željko Erkić.
- Ljudi odavde ili odu tamo pa zarade neke pare, pa se obavezno vrate ili pokušavaju da odu pa nikad ne odu... Zbog toga je ta scenografija, skučen prostor iz kojeg nema izlaza, gdje na kraju svi umiru tu gdje jesu, a samo dvoje mladih ljudi preživi, ali ni, oni ne uspijevaju da nađu izlaz, tako snažna. U zadnjem kadru prikazuju se prazne ulice Ženeve, to nosi dvostruku poruku, da nas sunce tuđeg neba neće grijati kao ovo naše, a opet i ako bolje razmislimo, ni ovo naše nas ne grije - istakao je Erkić.
Lik žene koja pokušava da se razvede, ali to nije njena želja, već kontradiktoran pokušaj da zadrži svog muža kraj sebe, tumačila je glumica Slađana Zrnić.
- Taj lik žene je skup svih žena koje nas okružuju. Svaka žena će se prepoznati i to je i pisac i htio da mi svi budemo tipovi, a ne likovi. Sve je vrlo jasno i jednostavno, bitno je uključiti znanje, intuiciju, reditelj je znao šta radi, tako da mi nismo puno lutali. Stvarno sam zadovoljna - kazala je Zrnićeva poslije premijere.
Glumica Miljka Brđanin u ovom komadu nije izgovorila nijednu riječ, govor tijela rekao je više. Samoća, tuga, depresija, nezadovoljstvo njenog lika, u kojem takođe ponekad osvane svako od nas, osjetili su se u svakom njenom pokretu.
- Nadam se da sam svojim pokretom dovoljno rekla. Nekada nisu potrebne riječi da se kaže šta čovjek osjeća. Imala sam razvoj lika, komšinice ili žene koju svaka ženska osoba može u sebi da prepozna, kada ostane sama, kada pati za nečim, depresivne situacije i trebalo je u jednom prostoru da se pokaže emocija i radnja, želja i potreba. Uvijek je veliki izazov raditi ulogu bez teksta, a potruditi se da se ispriča kompletna priča jedne osobe - objasnila je glumica i dodala da je estetika predstave potpuno drugačija te da i Narodno pozorište RS ide u korak sa 21. vijekom.
Uloge u ovom komadu ostvarili su i Danilo Kerkez, Zlatan Vidović, Goran Jokić, Dragoslav Medojević, Boris Šavija, Željko Mitrović i Belinda Božičković. Domaćin večeri bila je kompanija "m:tel", koja nastavlja da podržava kulturne događaje.
Iskorak ka modernom teatru
- Jako sam zadovoljan jer mislim da smo pre svega podigli nivo, ne banjalučkog pozorišta, nemojte tako da me shvatite, već srpskog pozorišta generalno, za jedan stepen. Mislim da je pokazano kako pozorište treba da ide prema modernom teatru, a da se bavimo savremenim i aktuelnim problemima koji nas tište. To je uvek malo nepopularno kada se radi, zato što mi uvek tražimo čvrstu dramsku strukturu i navikli smo na vodviljski način razmišljanja u pozorištu da je publika pametnija od aktera. Ovo je jedna od predstava gde publika nije pametnija od aktera na sceni, nego mora da svih 140 minuta učestvuje u predstavi. Zato sam jako ponosan na ovaj ansambl i uopšte na pozorište i tehniku koja je iznela ovako produkciono zahtevnu predstavu - istakao je reditelj Nešković.
Posebne pohvale za scenografiju
Pohvale za dvoetažnu scenografiju stizale su, opravdano, sa svih strana.
- Polazna tačka bila je tekst u kojem je bilo zadato pet prostora. Vrlo težak zadatak kada morate od jednog malog prostora napraviti pet. Tehnički je bilo jako zahtjevno. Za mene je to bio veliki izazov i u likovnom smislu. Svaki od tih prostora nosi nešto od ličnosti kojoj pripada. Imam skicu koja je identična ovome što je napravljeno, realizovano je sve onako kako sam osmislila i zaista sam zadovoljna i presrećna što to ovako izgleda - kazala je Dragana Purković-Macan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
