Slikar Boško Vukojević u susret izložbi u Banskom dvoru: Umjetnik je uvijek u opoziciji
Banjaluka - Stalno sam u nekom kontraodnosu prema vlastima. U socijalizmu sam bio protiv socijalizma. Umjetnik je uvijek u opoziciji. Prirodni stav umjetnika je da je u opoziciji i da ima kritički odnos prema društvu i sredini u kojoj živi. Ne mogu da ćutim o nekim stvarima, pa makar me to i koštalo. To je lijepo i Ranko Risojević napisao o mojoj prošloj izložbi. Naime, on je tada rekao da ja radim na svoju štetu. To i jeste tako.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” banjalučki slikar Boško Vukojević u susret izložbi “Slike na papiru”, koja će biti otvorena 26. februara u malom izložbenom salonu u Banskom dvoru Kulturnom centru.
Boško Vukojević pripada generaciji zrelih umjetnika koji se tokom osamdesetih godina nakon završene Akademije likovne umjetnosti u Novom Sadu uključio u likovni život Banjaluke, dajući svoj doprinos novom energijom, radikalnim promišljanjem i znalačkom likovnošću talentovanog umjetnika.
Posljednji njegov ciklus, koji je nazvao “Kutije”, počeo je 2008. godine i neprekidno traje do danas. Taj ciklus ukazuje na sintezu ranih slika sanduka ovog umjetnika koji su skrivali intimu malih stvari univerzalnog značenja i grafika slikarskog nadahnuća grada koji ga inspiriše decenijama. Rijetko radi samostalne izložbe, ali ih uvijek radi tematski i uvijek djeluju kao cjelina.
- Svake godine sam izlagao negdje kolektivno, bilo u Srbiji, bilo ovdje. Međutim, posljednjih 11 ili 12 godina imam ovu seriju “Kutije”, koja povlači neku priču još od kraja sedamdesetih godina i početka osamdesetih, kada sam uglavnom radio uljane slike sa motivom kutije. Ja sam to kasnije pretočio u neku svoju priču o gradu, gradovima, prostorima na kojima sam bio, pa čak i o mojim psihičkim i mentalnim stanjima. Kutija mi je, bukvalno, kao što su glumcima daske. Ja na njima gradim neku svoju priču. S tom pričom se posmatrač ne mora složiti, ali smatram da svaki posmatrač može naći neku svoju priču. Ova izložba će se zvati “Slike na papiru”, a tematski se zove “Kutije”. Nisam baš htio da dajem naziv “Kutije”, da ne bih nekoga naveo na pogrešan trag, nisam otkrivao ni nazive slika, isto tako da ne bih pažljivog posmatrača uvodio u neku svoju priču. Kutija je moj lajtmotiv, preko koje izražavam ta moja stanja i oko koje se sve dešava - rekao je Vukojević.
Osim akvarela, na izložbi će biti i nekoliko grafika sa sličnim motivima.
- Ovaj put ću izložiti nekih 25 radova, nastalih u posljednjih 12 godina. Na izložbi će biti samo akvareli, ali će u okviru nje na sredini prostorije biti jedna kocka na kojoj će biti nekoliko mojih grafika koje su tematski jako bliske ovim radovima. Od ovih radova, tri će biti triptiha, dakle radovi povezani u jednu priču - kazao je Vukojević.
Nemoguće je ne uočiti motive Banjaluke na većini radova koji će se naći na ovoj izložbi. Grad Vukojevićevog življenja i snova obilježava rijeka Vrbas, široko prostranstvo ljubičasto-plavičaste atmosfere, nekoliko arhitektonskih zdanja koji simbolizuju kulturu, duhovnost i baštinu koje smješta u kutije i oko njih u prostor s izuzetnom lakoćom, ne narušavajući harmoniju i akvarelsku prozračnost.
- Motivi Banjaluke su vrlo česti na mojim radovima. To je uglavnom moj odnos prema Banjaluci, koji je, uglavnom, laviran. Tako da tu imamo od jednog panegiričnog odnosa prema gradu, do nekog ironičnog odnosa prema gradu. Vrlo sam ironičan prema ovom gradu, kao umjetnik, to moram da kažem. Simbolički grad prikazujem kroz motiv obrisa Banskog dvora ili gradske kuće, ali to simbolički predstavlja grad. Arhitektonsko rješenje Banskog dvora u arhitekturi se tumači kao simbol grada, krajevi predstavljaju nekadašnje stražarske kule. To je samo stilizovano i izvedeno da bude ukras. Ne bih sebe htio da hvalim nešto, ali sam prvi u gradu počeo da upotrebljavam čamac jer sam odrastao uz rijeku Vrbas - objasnio je Vukojević.
Vukojević vidi ogroman problem u nedostatku umjetničkog prodajnog salona u gradu.
- Nemamo udruženje, nemamo atelje, nemamo ni umjetnički prodajni salon. Planiram pokrenuti malo tu priču. Banjaluka želi da bude evropska prestonica kulture, a mi koji živimo to, i od toga, nemamo više gdje da prodajemo. Prodajni salon je 40 godina postojao, i to je bila gradska institucija koja je pripadala Banskom dvoru. Na volšeban način je prešla u ruke Muzeja savremene umjetnosti. Postoje neke privatne galerije gdje se ljudi bave svojim biznisom. Problem je što nema više javnog prostora za umjetnike. Time nisu ugroženi samo umjetnici koji žele da prodaju svoje radove, već i oni koji žele da kupe neku umjetninu - naglasio je Vukojević.
Akvarel je tehnika u kojoj su sve boje prozračne, ali umjetnik i dalje obraća mnogo pažnje na njih.
- U socijalizmu sam spadao u slikare crnog talasa, koji je postojao i u filmu. To su bili filmovi Žike Pavlovića, Makavejeva, Žilnika i drugih. Te slike su bile veoma tamne, koristio sam tamniju paletu boja. Često su bile i odbijane na izložbama. U akvarelima takođe obraćam pažnju na boju. Na primjer, na jednoj slici na kojoj nisam ironičan prema gradu možemo da vidimo prozračnu Banjaluku, ljetnu Banjaluku, oslikanu svijetlim i plavim nijansama - naveo je Vukojević.
Kutije kao simbol
- Kutije su samo spoljašnji omotač, simbol majčinog tijela i nesvjesnog i zato bismo mogli reći da uvijek sadrže neku tajnu, nešto dragocjeno, krhko, koje se štiti, a istovremeno zatvara i dijeli od svijeta. U ovom slučaju i mogućem tumačenju fenomena kutije, kutija može biti i sam autor koji na sebi svojstven način likovnim jezikom čuva svoj grad, njegov identitet, vizuelnost, prirodu i duhovnost. Vukojevićeva osjećanja su, kada je grad u pitanju, grad i njegov život, tanana, transparentna i zato mu akvarel kao tehnika najbolje odgovara da bojom i vodom Vrbasa brzo zabilježi duboko proživljenu aromu i atmosferu - navela je Ljiljana Perduv-Misirlić u tekstu tumačenja postavke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
