Slađana Zrnić, Miljka Brđanin, Nikolina Friganović i Boris Šavija: Svaka uloga jedan novi život

Rekla je ovo za “Glas Srpske” glumica Slađana Zrnić koja je zajedno sa kolegama obilježila dvadeset godina rada u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Četvoro glumaca, Slađana Zrnić, Nikolina Friganović, Boris Šavija i Miljka Brđanin, prije dvije decenije u Banjaluci su započeli svoj glumački put.

GLAS: Kakva sjećanja imate na igranje prve predstave i na te početke?

ŠAVIJA: Mi smo akademiju upisali kao prva generacija 1998. godine. Već na prvoj godini smo imali tu sreću ili nesreću - nije uobičajena praksa da studenti glume sa prvih godina akademije učestvuju u bilo kakvim profesionalnim projektima. Pošto je ovdje bio deficit sa mladim glumcima, mi smo dobili priliku da igramo u predstavi “Edmund Kin”, kao statisti sa zadatkom. Bili smo trupa koju je predvodio Miodrag Krivokapić, koji je u tom trenutku igrao Edmunda Kina. Mi smo izvodili neke akrobacije, nešto što smo mi u tom trenutku znali i mogli. Tako smo počeli i imali smo lijep put, razvojni, što se tiče naših uloga koje su počele kao statisti sa zadatkom, da bismo na kraju potpuno preuzeli repertoar, zajedno sa našim starijim kolegama.

BRĐANIN: Imali smo sreću. Mi smo se svi pronašli da volimo pozorište i da se trudimo i da naučimo nešto novo i da napredujemo. Desilo se od nas devet, pet je bilo zaposleno već u Dječijem pozorištu, a nas četvoro koji smo neki dan obilježili dvadeset godina kako smo prvi put stali na scenu profesionalnog pozorišta. Meni je uvijek sjećanje na prve probe naše poštovanje koje smo imali prema toj sceni i prema svim tim ljudima. Stvarno je bila velika čast, jer smo tad igrali sa Miodragom Krivokapićem i Nedom Arnerić. To je velika stvar, kad prvi put dođete negdje, imate uzore tako velikih ljudi.

FRIGANOVIĆ: Bili smo srećni i bili smo prilično bliska klasa. Nas devet je bilo na klasi. Imali smo predavanja, družili se, ručali zajedno. Nama su akademija i pozorište bili baš usko povezani jer smo mi odmah počeli sa manjim ulogama. Još su nama tad predavanja bila ovdje u zgradi Narodnog pozorišta, na maloj sceni. Tad je to bila jedna obična sala za vježbanje, onako ruinirana. Malo koja klasa je imala priliku da na takav način uđe u pozorište.

ZRNIĆ: Prelijep mi je osjećaj što i poslije dvadeset godina mi kao prva generacija nismo izgubili ni sekundu entuzijazma koji smo imali tada i mislim da se to i vidi. Bez obzira na sve probleme koje naš posao nosi, neka nezadovoljstva i lijepi trenuci nam nisu oduzeli ono što je kod glumca najbitnije, a to je da mi zaista volimo svoj posao i zaista smo njemu posvećeni i on je u našim životima na prvom mjestu. Mislim da je to najveći uspjeh - poslije dvadeset godina zadržati to.

GLAS: Kada se osvrnete na svoj rad, postoje li uloge koje biste mogli da izdvojite, koje su bile posebno važne za vas? Vjerujem da je svaka na svoj način ostavila trag.

ZRNIĆ: Ima uloga koje su i bile teške, ali iz tih uloga koje vam možda u jednom trenutku i ne prijaju, iz njih najviše naučite. Za svaku ulogu se ja i dobro namučim i oduševim, tako da sve ih volim.

ŠAVIJA: Jako je teško i nezahvalno izdvojiti bilo kakvu ulogu. Sve ove godine koje smo radili su nosile sa sobom uloge kojima smo u jednom trenutku bili više zadovoljni, u jednom trenutku manje. Ovo je posao u kojem se traje. Nije stvar trenutka, nego se svakom novom ulogom, novim zadatkom trudiš da sam sebe nadiđeš. Mi smo radili uloge i nekako sazrijevali. Te uloge su sazrijevale uz nas i mi uz te uloge. Svako od nas ima nešto što misli da je bolje i lošije odigrao.

FRIGANOVIĆ: Bilo kakav da je proces rada bio, pozitivan, negativan, a bilo je i takvih - nekad možda uslovi nisu bili najbolji, ti si u tome, od početka do kraja, još kad predstava nastavi da igra, ti traješ i gradiš se, mijenja te to na neki način. Ne mijenja tvoju suštinu, ali te nadograđuje ili ti otkida nešto. Postoje tri ili četiri uloge s kojima si kao glumac napravio malo veći skok naprijed. Ne mora biti u rezultatu ili u nagradama, nešto što si ti doživio dok si radio tu ulogu, pa si saznao nešto o sebi kao glumcu. Svi smo imali te momente.

BRĐANIN: Ovaj posao je kao maraton, treba ga znati izdržati od početka do kraja i treba znati sebe i čuvati i razvijati na pametan način. Sve i jedna uloga nam je velika škola. Svaka nova uloga je jedan novi početak i jedan novi život. Koliko god iskustva imali, ona mnogo znači u zanatu i u pristupu. Svaka uloga, bukvalno kao da krećete ispočetka, stvara neka nova pitanja, otvara nove načine kako igrati. To i jeste ljepota našeg posla, što sa svakim novim zadatkom imamo jedan novi život kojem se mi radujemo i koji stvaramo.

GLAS: Kakvi su vaši planovi u novoj godini koja je pred nama?

BRĐANIN: Svi imamo planove. Nastavlja se sezona u Narodnom pozorištu, pa ćemo vidjeti šta nas od uloga čeka. Ne znamo konkretno. Nadam se da ću raditi i da ću nekako znati odabrati pravi put i da ću uraditi nešto novo i nešto bolje i na sebi i unutar sebe i u pozorištu i van pozorišta. To je svakome bitno.

ŠAVIJA: Jedino izvjesno znam da ću raditi u Dječijem pozorištu. To me raduje, pošto nikad nisam igrao u Dječijem pozorištu. Treba da počnem da radim “Ježevu kućicu”, za koju treba da radim muziku i to treba da počnem da radim početkom januara.

FRIGANOVIĆ: Ja se vraćam na posao, tako da ćemo vidjeti šta me očekuje u pozorištu. Nadam se da ću doći sa nekom drugom energijom.

Kostimi

FRIGANOVIĆ: Sjećam se koliko smo bili fascinirani kostimima koje smo nosili, jer je epoha bila u pitanju i bilo je takmičenje čiji će kostim biti bolji i ljepši, što je nekad boljka glumaca.

ŠAVIJA: Dobili smo kostime iz fundusa. Oni su našli najbolje elizabetanske kostime koje su imali, ali to su bili kostimi koji nisu dugo upotrebljavani, to je sve bilo prljavo i prašnjavo. Onda sam se ja pobunio i rekao: “Ovo neću da nosim, ovo je prljavo”. Bio je tu šef scene Tadija i rekao je: “Sine, Vlado Zeljković je nosio gunj na golo tijelo i ti moraš još soli polizati da bi ti bio glumac”.

Prijemni ispit

FRIGANOVIĆ: Prijemni ispit je bio predstava za sebe.

ŠAVIJA: Stvarno nisam znao šta je mene snašlo tu. Ne vjerujem da je bilo ko od nas znao, dok nismo počeli ozbiljnije da se bavimo time. Tu ljudi koji su godinama čekali da se otvori akademija, niko nije iz pogrešnih motiva došao. Čini mi se da u Banjaluci ljudi s nekom iskrenom namjerom dođu na akademiju. Postoje vjerovatno neki koji imaju pogrešne motive, ali ovdje se ne može biti nešto popularan, ne mogu da se zarade neke ogromne pare, tako da uglavnom ljudi pristupaju tome iz najčasnijih namjera.

BRĐANIN: Uvijek su govorili da se prvi mačići u vodu bacaju. Mi smo isplivali, plovimo i pronalazimo svoj put da radimo. Svi smo na pravom putu i nismo pogriješili u izboru svoje profesije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.