Simona Čupić o izložbi Beograd Jovana Bijelića: Eruptivna snaga umjetnika prenijeta na djela

Mirna Pijetlović
Simona Čupić o izložbi Beograd Jovana Bijelića: Eruptivna snaga umjetnika prenijeta na djela

Banjaluka - Bijelić je bio srdačan čovek, kozer, smeo, duhovit, raskošnog karaktera. Takvo je bilo i njegovo slikarstvo. Njegova energija, istinska zainteresovanost za umetnost, društvo u kome živi, sveukupni aktivizam uslovili su prisustvo u svim sferama gradskog života. Ta izuzetna, eruptivna snaga vidljiva je i na slikama.

Rekla je ovo u intervjuu "Glasa Srpske" istoričar umjetnosti, profesor i autor izložbe "Beograd Jovana Bijelića" Simona Čupić. Izložba je poslije Beograda i Novog Sada trenutno postavljena u Banjaluci u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

Istražujući život i djelo ovog velikog srpskog slikara, koji je bio miljenik svih, a naročito Crnjanskog, Čupićeva ističe da svaka podrobnija analiza Bijelićevih slika seže i u razmatranja njegovih zamršenih društvenih uloga.

* GLAS: Kakav je, u stvari, bio Jovan Bijelić?

ČUPIĆ: Naime, očekivalo bi se da kao (jedan od omiljenih) slikara građanske elite i scenograf Narodnog pozorišta, pripada građanskoj eliti - pa ipak njegov način života, prostori kretanja i sistem vrednosti ne neguju građansku komociju. Zato je na slikama izvan "narudžbina", očigledno odsustvo svake vrste konformizma, pitoresknih detalja i "kreiranja atmosfere". Reč je o onim slikama između žanra i portreta, kafanskim scenama, koje nastaju više kao ulični prizori, manje kao portreti, više trenutna impresija, manje analiza čoveka.

* GLAS: Kreiranjem izložbe o Jovanu Bijeliću, htjeli ste da ga pokažete kao drugačijeg, beogradskog slikara. Čime ste se zapravo vodili radeći ovu izložbu, koja je trenutno dostupna za publiku u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci?

ČUPIĆ: Delo Jovana Bijelića je javnosti odlično poznato. U srpskoj i jugoslovenskoj istoriji umetnosti pedantno je obrađeno. Kada analizirate jedno takvo delo brojne su prednosti ali i teškoće, treba otvoriti neka nova pitanja. Ipak, ono što je bilo zajednički imenitelj svih dosadašnjih interpretacija je ideja o Bijeliću kao "slikaru bosanskog krajolika". Ova izložba i katalog koji je prati predstavljaju, međutim, publici Bijelića i kao "beogradskog slikara". Slikara ljudi, grada, društva, trenutka - naravno, i bosanske nostalgije istovremeno. To je priča koju je oblikovalo pola veka života u jednom (drugom) gradu. Jer ne zaboravite - nostalgija je moguća samo kada ste izmešteni…

* GLAS: Bijelića je kroz cijeli njegov život pratilo sjećanje na Bosnu i bosanski pejzaž. Na koji način je on to zapravo radio?

ČUPIĆ: Slike Bosne idealizovane su predstave mladalačkih dana koje, u zrelosti i izmeštenosti, evocira idiličnim predelima. Ovaj tipski prizor, predmet intenzivnog procesa ponavljanja konstituiše u Bijelićevom opusu mit o određenom krajoliku prožet ličnim doživljajem i nostalgičnim sećanjem. Čini se i da ovaj motiv do kraja oslobađa Bijelićeve modernističke radoznalosti. I premda je to, naravno, vidljivo u formi koju istoriografija prepoznaje kao "ekspresionističku", ne treba prevideti ni "ekspresionistički" potencijal narativa. Drugim rečima, kada Bijelić insistira na dečijim sećanjima govoreći o Bosni, on duplira "ekspresionizam" slike naslanjajući se na onaj njegov segment koji prepoznaje "izvorno" kao utočište i poslednji bastion neiskvarenog, iskonskog, moralnih i duhovnih vrednosti, čistote dečije percepcije i netaknute prirode.

* GLAS: Nezaobilazan dio Bijelićevog stvaralaštva su svakako i njegovi potreti i priče vezane za njih. Možete li nam približiti kako su oni u stvari nastajali?

ČUPIĆ: Tokom prethodnih decenija brojni Bijelićevi portreti pali su u zaborav, ocenjeni kao ostvarenja nedovoljno visokog dometa. Nema sumnje da je ovome umnogome doprineo i sam slikar koji se nekih radova svesno odricao napominjući kako ih ne ceni, te kako nije imao slobodu da stvara već je ispunjavao želje naručioca. Istovremeno sa Bijelićevim "odricanjem", pojedine portrete, shodno sopstvenom interesovanju i kriterijumu, "zanemarila" je i formalistički nastrojena kritika. Ipak, (makar) neki od ovih radova otvaraju nam se i kroz jednu drugačiju perspektivu. Pre svega kao priča o narastajućem građanstvu, odnosno "njihovom" slikarstvu, prilagođavanju i istovremenom uzdizanju modernog, ukusu, kriterijumima, dometima, interesovanjima. Bijelić je, u tom smislu, portretista ali istovremeno i hroničar međuratne buržoazije. Brojni portreti, i još više na njima slikani detalji, dragocena su i zanimljiva mapa za sumiranje utisaka o ukusu srpskog društva. Kao deo filigranske mreže referentnih simbola, naslikani predmeti, postaju posredna studija ličnosti, statusni element buržoaske stvarnosti, preobražaja društva, načina na koji se želi biti viđen…

* GLAS: Rekli ste da je izložba u Banjaluci nekako za Vas najemotivnija, jer se Bijelić "vratio kući". Možete li nam približiti taj osjećaj koji ste imali gledajući njegove slike u Beogradu, Novom Sadu I naposljetku u Banjaluci?

ČUPIĆ: Suštinski to je i dalje ista izložba. Ali kao da ne bi bila sasvim kompletna da nije stigla u Bosnu. Izložbu je u Beogradu videlo 45.000 ljudi, interesovanje je bilo veliko i u Novom Sadu, verujem da će je i publika u Banjaluci voleti. Tokom trajanja u Beogradu slušali smo o Bijeliću od njegove učenice Nege Jevtić kakav je bio, čemu je podučavao svoje mlađe kolege. Moglo je da se razmišlja o celokupnom umetnikovom opusu uz emisiju Lazara Trifunovića koja je svakodnevno emitovana baš kao i na izložbi u Muzeju savremene umjetnosti RS. Ono što je u Galeriji Matice srpske bilo posebno, svakako je naučni skup o umetniku koji je organizovan u sklopu izložbe. To je bila prilika da se o Bijeliću govori na još kompletniji način, interpretacijama istoričara umetnosti, muzeologa... Kada se krajem avgusta izložba zatvori iza nas će ostati čitava jedna godine tokom koje se na različitim mestima, ključnim za samog Jovana Bijelića, iz različitih perspektiva intenzivno razmišljalo o ovom važnom umetniku. Smatram to najvećim doprinosom izložbe "Beograd Jovana Bijelića".

Utočište

* GLAS: Koliko je, po Vama, niz tragedija u privatnom životu uticao na stvaralaštvo Jovana Bijelića?

ČUPIĆ: Čini se da je Bijelić svoje tragedije čuvao u sebi… Nema sumnje da je tu nekoliko slika, poput "Tamnog predela", koje nose određenu teskobu, duh jednog teškog vremena, ali osnovni utisak je da je slikarstvo za Bijelića bilo utočište. U svakom trenutku, a posebno u momentima teškoća i kriza.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana