Ranko Popović, profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci, za “Glas Srpske”: Simbolički značaj ćirilice nemjerljiv

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i predsjednik Društva nastavnika srpskog jezika i književnosti RS Ranko Popović. On je jedan od učesnika Foruma o ćirilici koji će biti održan u srijedu.

GLAS: Kako posmatrate položaj ćirilice u digitalnom dobu, u kojem je ona skrajnuta i potisnuta, i kako to popraviti?

POPOVIĆ: Ne bi se moglo reći da su digitalne tehnologije osnovni uzrok te potisnutosti. Jezička politika i upotreba pisma unutar jedne zajednice su stvari koje se planiraju, kreiraju pa i zakonski regulišu. Bugari i Rusi su isto tako pod uticajem digitalnih tehnologija, ali nisu skrajnuli ćirilicu, već je usklađuju s novim tehnologijama na sve načine. Kad ste čuli ili vidjeli da je neko u Srbiji ili Republici Srpskoj u elektronskim medijima kreirao nešto što afirmiše srpski jezik i ćirilicu? Gdje god da zabasate u tom informativnom prostoru, nude vam se ili hrvatski ili bosanski jezik, a ćirilici gotovo ni traga. To je otvorena utakmica i samo je pitanje koliko vi u nju ulažete, a ulagati se mora sistemski.

GLAS: Da li se bitka gubi pod uticajem engleskog jezika?

POPOVIĆ: Ni engleski niti bilo koji drugi svjetski jezik tu nisu problem. Pojačana i neopravdana upotreba tuđica je pokazatelj nedostatka jezičke samosvijesti, nedoučenosti, u mnogim slučajevima čak i pokondirenosti. Što se nas tiče, to je već odavno ismijao Sterija i tu bi trebalo da nam je stvar jasna. Srbi, uostalom, nikad nisu bili preveliki jezički čistunci i to s punim pravom, s punim povjerenjem u moć sopstvenog jezika, rekao bih. Glavni problem kad je u pitanju ovo o čemu govorimo jeste država. Na tom nivou se stvari kreiraju, regulišu i ostvaruju putem mreže društvenih institucija. Ako se zna šta se hoće, to se osmisli unutar naučnih institucija i sprovodi preko školskog sistema, u administraciji, privredi, u medijskom prostoru, na svim nivoima. Kako stvari sada stoje, ne bi se reklo da mi znamo šta hoćemo.

GLAS: Kako tako lako zaboravljamo značaj sopstvenog pisma? Koliko se trudimo da svakodnevno koristimo ćirilicu i zašto je to postalo toliko problematično?

POPOVIĆ: Oba ova pitanja morali bi postaviti najprije sami sebi svi koji govore srpskim jezikom. Trebalo bi iskoristiti sve načine poučavanja, jer dok nekome nešto temeljito ne objasnite, teško da će on to prihvatiti. Načina je mnogo, ali kod nas se uglavnom sve svodi na redovnu školu, što nije dovoljno, a često ni posebno kvalitetno. Upotreba ćiriličnog pisma nije puko tehničko pitanje. Simbolički značaj ćirilice je ogroman. Neki su toga svjesni, mnogi i nisu, otuda i raznoliki pristupi. Jedan moj prijatelj, recimo, principijelno ne odgovara na latiničnu elektronsku poštu, što mogu da razumijem, ali i da smatram pretjeranim. “Hlebna dobrota ćirilice”, kako u jednoj pjesmi kaže Milovan Danojlić, za nas Srbe je neobično važan identitetski znak.

GLAS: Da li na uticaj regiona možemo gledati kao na pritisak okoline i većine, te zbog toga idemo linijom manjeg otpora u korišćenju jednog pisma?

POPOVIĆ: To može biti samo plitak izgovor, nikako i valjan odgovor. Kad bismo bili u stanju da svoju jezičku politiku i upotrebu pisma na pravi način utvrdimo i sprovodimo, što zavisi samo od nas, od toga bi imali veliku korist i naši sunarodnici u bivšim jugoslovenskim republikama čiji je nacionalni status krajnje klimav, kao i toliki naš svijet u dijaspori. Najveća odgovornost je na Srbiji, potom na Republici Srpskoj. Pojedina pitanja iz ove oblasti još nisu do kraja ni naučno usaglašena na svesrpskom prostoru.

GLAS: Kakav značaj za Vas ima Forum o ćirilici i mislite li da će ostvariti planirane ciljeve i namjere?

POPOVIĆ: Ovaj forum, kao i svi prethodni i budući skupovi ove vrste, su dobre prilike da se stvari stručno pretresu i malo više zainteresuje javnost. Ako će stvarno inicirati rješavanje problema, a to, ponavljam, mora krenuti sa nivoa države, onda je dobrodošao. U protivnom, biće to još jedno besciljno međusobno ubjeđivanje unutar jednog kruga stručnjaka koji su ionako ubijeđeni u to što slušaju. Potkrijepiću ovo jednim vrlo konkretnim primjerom. Naime, Društvo nastavnika srpskog jezika i književnosti RS, čiji je rad obnovljen prije sedam godina i čiji sam trenutno predsjednik, organizovalo je do sada šest godišnjih seminara za nastavnike i za sve to vrijeme dobilo od našeg Ministarstva prosvjete i kulture novčanu pomoć koja jedva da je dovoljna za angažovanje predavača na samo jednom seminaru. Naš rad, kao potpuno neprofitne organizacije, omogućila je za to vrijeme Kancelarija za pomoć Srbima u okruženju i dijaspori, koja djeluje pri Ministarstvu inostranih poslova Republike Srbije. Sredstva dobijena od njih iskoristili smo za rad Društva, na opštu korist, tek u sedamdesetodstotnom iznosu, dok nam je naša Republika uzela trideset procenata na ime poreza. Toliko o trenutnoj slici zaštite srpskog jezika i ćirilice.

GLAS: Koliko se u nastavi, mimo časova srpskog jezika i književnosti, koristi ćirilica i koriste li nastavnici i profesori svoj položaj na pravi način?

POPOVIĆ: Na ovo pitanje nemoguće je odgovoriti uopšteno. Kad je u pitanju jezička kultura, i nastavnici se kao i ostali, kao i novinari, recimo, dijele na samosvjesne i nesamosvjesne. Ne treba gajiti iluzije da ovih drugih nema čak i među nastavnicima srpskog jezika. Treba raditi tako da svijest o jeziku i pismu postane važna i kulturna i politička činjenica. U tom procesu ne može biti izuzetih od odgovornosti, pogotovo kad je riječ o nadležnim institucijama.

Izdavaštvo

GLAS: Koliko domaći izdavači pokušavaju da održe i sačuvaju ćirilicu?

POPOVIĆ: Prije ovog pitanja trebalo bi postaviti ono koje glasi: Koliko uopšte imamo dobrih domaćih izdavača i zašto su neki od njih tako surovo pregaženi u famoznom procesu privatizacije? Jedini veći državni izdavač kod nas, Zavod za udžbenike, bar koliko ja pratim, korektno se odnosi prema osnovnom nacionalnom pismu. Privatnim izdavačima pismo se ne može nametati odozgo, oni se ravnaju prema svojim ciljevima i interesima, a moguće je da bi bili ćiriličniji kad bi se obavezali novčanim podsticajima iz budžeta. Univerzitetsko izdavaštvo je posebna priča. Svijest o važnosti ćirilice tu veoma rijetko prelazi granice katedara na kojima se izučavaju srpski jezik, književnost i istorija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.