Rajko Petrov Nogo: U Republici Srpskoj se lakše diše i brže misli

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" književnik Rajko Petrov Nogo, čiju autobiografiju o drugima "Zapiši to, Rajko" u izdanju Srpske književne zadruge naseljavaju pisci od Andrića, Crnjanskog, Skendera, do Kiša, Pekića, Raičkovića, čije je knjige čitao, o mnogima pisao, a sa nekima i blisko prijateljevao.

Senator Republike Srpske smatra da je srpski deseterac nikao iz kosovskog bola, koji nas je "uz mnogostradalnu srpsku pravoslavnu crkvu kroz svakojake razistorije sačuvao".

- U deseterac je upjevana cjelokupna naša istorija, pa je klasična Vukova epska pjesma zapravo naša usmena Biblija, ističe Nogo.

* GLAS: Koliko se ovim "uzgrednim zapisima", a vanredno dragocjenim, mijenja ona uobičajena akademska, okoštala slika o piscima sa kojima ste se susretali i o kojima ste pisali u knjizi "Zapiši to, Rajko"?

NOGO: Nemam naviku zapisivanja. Imao sam odlično pamćenje. Kako starim, zapamćeno se pozlaćuje. Prošle zime, zime našeg nezadovoljstva, sve češće sam se sjećao. A imao sam i koga. Pomrla je čitava biblioteka najboljih naših pisaca. Kao nekoj široj porodici, tim sjećanjem sam palio svijeće-zadušnice. Važnije je bilo šta ću prećutati, nego šta ću od tih sjećanja zapisati. A još važnije kako ću napisati. Nije moje da ocjenjujem da li se i koliko time mijenja slika o tim piscima.

* GLAS: Po naslovu čini se da je Vaš prijatelj i brat po peru Momo Kapor glavni "krivac" za nastajanje ove knjige?

NOGO: "Zapiši to, Rajko" bijaše refren kojim me je Kapor prekorijevao što sam toliko toga vidio, čuo, zapamtio, a što će, zbog moje oholosti, probirljivosti i lijenosti pasti u zaborav. "Zapiši, pa će i Bog upamtiti", prekorijevao me je, poslije Kaporove smrti, i neki Andrićev fratar. A mene je lako ubaciti u krivicu. Nas dvojica, Kapor i ja, kao da smo naizmjenično bili lice i naličje jedan drugome. "Kako ti je, moj sivi sokole, / kako ti je bez krila tvojega? // Meni jeste bez krila mojega / kao bratu jednom bez drugoga."

* GLAS: Svakom piscu o kojem pišete posvetili ste pjesmu. Koliko su Vam bili izazovi u literarnom smislu i da li sa svima njima osjećate neku vrstu duhovne srodnosti?

NOGO: I kad sam nekima posvećivao pjesmu (Andriću, Ćopiću, Meši, Popi, Radovanu, Stevanu Raičkoviću) taj stih nije bio samo o njima, već i o zajedničkoj nelagodi u dosuđenom nam vremenu. Češće je iza portreta pjesma dolazila kao neka vrsta pandana, a najčešće su stihovi tu umjesto kakvog proplanka na kojem, u razrijeđenom vazduhu, čitalac može da zastane i da se odmori. Držim u rukama knjigu koja je upravo izašla. Umjesto da štampam drugo izdanje "Zapiši to, Rajko" - prvo je rasprodato - u novoj knjizi "Zapiši i napiši" sjećanjima na pisce dodao sam i tekstove o njihovim djelima, a između sjećanja i eseja stavio sam većinu drugih pjesama - da se čitalac odmara na novim proplancima.

Ne osjećam sa svima o kojima sam pisao duhovnu srodnost: neko mi je književni deda, neko stric, neko brat, rođak, svojta, a poneko mi ne dođe ništa, već mi je blizak samo po tome što pišemo istim jezikom.

* GLAS: Može li se reći da je Vaša knjiga pisana po poznatom Mihizovom obrascu autobiografije o drugima?

NOGO: Taj obrazac odavno postoji, samo ga je Mihiz efektno naslovio. Poučen Mihizom, čuvao sam se da "autobiografija o drugima" ne bude drugi, dublji oblik narcizma, pa sam o sebi, uvjerljivosti radi, rekao mnogu gorku riječ, i kad, možda, nije bila sasvim tačna. Uostalom, još je Crnjanski pisao, a njegove su nadležnosti u ovome neosporne, da su sjećanja izvrsna, osobito kad nisu sasvim tačna.

* GLAS: Zanimljiv je Vaš tekst o Krleži i uopšte tema Krleža i srpska književnost. Kakav je, po Vašem mišljenju, bio odnos Krleže prema srpskoj književnosti, a kako danas doživljavamo Krležu?

NOGO: U mladosti sam paradirao Majakovskim i Krležom. To i jesu pisci za pobunjenu mladost. Pobuna je uvijek u vezi sa podaništvom. U zrelosti više volim Andrića. "Krleža i srpska književnost", to bi mogla biti tema obimne studije koju bi znalački mogao da napiše, recimo, Milo Lompar. Krležin odnos prema srpskoj književnosti bio je, najblaže rečeno, "uvrnut". A što ne bi bio uvrnut prema Srbima onaj koji je napisao "Hrvatsku književnu laž", a za Dostojevskog rekao da je rđav pisac... Krleža je snažan jezički buldožer - ambivalentan, protivrječan, često nepravedan, meštar negativno rečene ljubavi. Nemam problema sa Krležom, imam sa krležoidima.

* GLAS: Sa posebnim senzibilitetom pišete o Skenderu Kulenoviću i Meši Selimoviću, potvrđuje to i zbornik koji će se uskoro pojaviti, a čiji ste urednik. Koliko su ti pisci značajni za Vas, a koliko su oni temelji naše novije književnosti?

NOGO: Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Filološki fakultet iz Banjaluke i Filozofski fakultet iz Istočnog Sarajeva bili su organizatori uspješnog skupa o Meši i Skenderu. Na zborniku će moje ime biti među članovima uređivačkog odbora. Srpski pisci muslimanskog porijekla čine čast našoj književnosti. Ali, temelji srpske književnosti u našoj su starini, tamo kod Svetoga Save i Prvovjenčanog, te despota Stefana Lazarevića, a prije svega u našoj narodnoj, epskoj i lirskoj poeziji, u Njegošu, Vuku i Branku Radičeviću, a u novijoj, naša paradigma je Andrić. I Meša i Skender imali su, svaki na svoj način, tu književnu samosvijest; znali su kakvoj snažnoj tradiciji pripadaju i zato su se i mogli u srpskom jeziku vanredno realizovati.

* GLAS: Godina koja je na izmaku je u znaku Andrića. U Republici Srpskoj, u Višegradu, gdje je Andrić napravio mali Vavilon jezika, uveliko se gradi Andrićev grad, po ideji proslavljenog srpskog reditelja Emira Kusturice. U čemu je po Vašem mišljenju vrijednost Kusturičinog umjetničkog djela?

NOGO: Izgleda da će putnik-namjernik, kad dođe u Višegrad, preko proslavljene Sokolovićeve ćuprije, imati gdje da ukroči, kuda da prošeta i na čemu oči da odmori. Kao što Drvengradom na Mećavniku podsjeća Srbe kako bi mogla da izgledaju drvena i drevna srpska naselja, tako Kamengradom, "ljepšim i starijim", neimar Emir Kusturica smiruje i poravnava onu Sokolovićevu "uvek istu crnu prugu", ali sada u obrnutom smjeru: Sokolović je, kao "danak u krvi", odveden u janjičare, Emir se svojom voljom vratio gdje i pripada. I krupne darove donosi.

* GLAS: Da li je Andrić formula naše egzistencije?

NOGO: Ivo Andrić je govorio da je deseterac kalup za srpsku osjećajnost. Od deseterca, preko Njegoša i Vuka, Kočića, Matavulja i Bore Stankovića, Andrić je, svojom skladnom rečenicom i nenadmašnom književnom građevinom, smirio i harmonizovao najznačajniju liniju srpske književnosti, pa se tragična "formula naše egzistencije", lakše raščitava i podnosi.

Koljevićeva sabrana djela

* GLAS: Zanemarujemo li našu noviju tradiciju? Kako gledate na neobjavljivanje Sabranih djela Nikole Koljevića?

NOGO: Radujem se da smo na nedavnoj Skupštini naše Akademije našli načina da udruženim snagama najzad objavimo Djela Nikole Koljevića. Mladi i senzibilni ljudi najzad će u Koljevićevim književnim studijama moći da razaberu ko je i kakav je bio jedan od tvoraca Republike Srpske. Ne sumnjam da će, poslije tih uvida, biti ponosniji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.