Pjesnikinja Ana Ristović za “Glas Srpske”: Ne postoje dobra i loša vremena za poeziju

Milanka Mitrić
Pjesnikinja Ana Ristović za “Glas Srpske”: Ne postoje dobra i loša vremena za poeziju

Pjesnikinja Ana Ristović iz Beograda je ovogodišnja dobitnica književne nagrade “Desanka Maksimović”. U toku svog višegodišnjeg stvaranja, objavila je sedam zbirki pjesama. Porazgovarali smo s njom o nagradama, stvaranju i uzorima.

GLAS: Kakav je osjećaj biti nagrađen nagradom “Desanka Maksimović” i koliko je to stvaraocu važno?

RISTOVIĆ: Nagrada “Desanka Maksimović” znači mi, pre svega, zbog toga što nosi ime naše najveće pesnikinje, ali i zbog toga što je, ako ne računamo nagradu “Milica Stojadinović Srpkinja” koju sam svojevremeno dobila, jedina naša nagrada koja nosi ime jedne pesnikinje. To govori o ovdašnjem književno-čaršijskom mentalitetu. Četvrta sam autorka koja je dobila ovu nagradu, pored Radmile Lazić, Mirjane Stefanović i Tanje Kragujević, i zbog toga se posebno radujem. Doživljavam priznanje i kao veliku odgovornost, kada je reč o  svakom budućem stihu koji ću napisati. Nagrade su važne, jer nas, pisce, uspevaju da uvere u to da ono što pišemo vredi i da je to neko prepoznao. Moj odnos prema književnim nagradama je prilično realan. Svi znamo da u njihovom dodeljivanju često presuđuju i neki vanknjiževni parametri.

GLAS: Koliko Vam je značajno i blisko stvaranje Desanke Maksimović?

RISTOVIĆ: Desanka Maksimović je pesnikinja koja je u svojim stihovima nosila razumevanje za način na koji velike tajne pulsiraju u malim, oku nevidljivim svetovima, za poražene, prećutane, zanemarene, saplitane i pregažene, za ono što nam je rođenjem svima jednako dato, a na šta obično svi zaboravljamo. Bila je nosilac prividne jednostavnosti stiha kojim je uspevala da u svakome pokrene lavinu emocija i kovitlace misli. Nije bila samo pesnikinja prozračnih stihova kojima se slave priroda i ljubav, već pesnikinja koja će svoju punoću dostići u zbirci “Nemam više vremena” i “Tražim pomilovanje”, i koja će o prolaznosti, nepravdi, i smrti  progovoriti na jedan jedinstven način. Njenoj poeziji se uvek rado vraćam, i iznova podsetim koliko je teško biti u poeziji majstor jednostavnosti, a govoriti o onim najvećim stvarima.

GLAS: Postoji li neki dio književnosti, osim poezije, koji Vam je posebno drag?

RISTOVIĆ: Često čitam savremene kako domaće tako i strane romane, kratke priče i esejistiku. Esej je žanr koji mi je posebno drag i smatram da je jedan od najzahtevnijih, s obzirom na to da od pisca zahteva izuzetnu veštinu i erudiciju. Jedna od briljantnih knjiga napisanih o ovom žanru je knjiga Mihaila Epštajna “Esej”, a da bi vam bilo jasno šta je vrhunski esej, treba da pročitate poneki od eseja Josifa Brodskog. Njegovoj knjizi eseja “Tuga i razum” vrlo rado se vraćam, a i esejima Vladimira Nabokova o ruskim piscima.

GLAS: Vaše knjige su prevođene na nekoliko jezika. Koliko se suština stiha može sačuvati na drugom jeziku?

RISTOVIĆ: Najveći izazov za jednog prevodioca je prevoditi poeziju, što je nešto što uspešno umeju samo retki, najčešće oni prevodioci koji su i sami pesnici. Da bi se ostvario dobar prevod poezije jednog pesnika na drugi jezik, neophodna je i komunikacija između prevodioca i autora, tokom koje će autor imati prilike da oslušne i vidi, kako njegova poezija zvuči na drugom jeziku, ali i filigranski rad samog prevodioca, njegovo lično osluškivanje vlastitog jezika i finesa u njemu. Prevodioci su graditelji mostova između jezika, neumorni prenosioci blaga s jedne obale na drugu.

GLAS: Koliko jedan pjesnik može da bude autentičan u ovom vremenu?

RISTOVIĆ: Niko nije apsolutno autentičan, svoju individualnost i originalnost gradimo formirajući se kao autori na velikoj riznici književnih predaka. Kakav bi to bio pesnik i književnik koji ništa nije pročitao i na kojeg ništa nije uticalo u njegovom formiranju? O tome je sjajno pisao Harold Blum u svojoj studiji “Strah od uticaja”. Na svesti o tom nasleđu upravo se gradi autentičnost.

GLAS: Imaju li ljudi osjećaj za poeziju u današnje vrijeme, kao u neka drugačija vremena?

RISTOVIĆ: Imaju osećaj za poeziju koliko su imali i u nekim prošlim vremenima. Ne postoje dobra i loša vremena za poeziju, postoje pojedinci koji je vole ili ne vole. Nisam od onih koji lamentiraju o tome kako je nekad bilo drugačije. Poezija nije komercijalna roba, koja bi slušala aktuelni glas tržišta i prilagođavala se čitalačkom ukusu. Pesnici pišu, čitaoci čitaju. Kao pesnik, srećni ste ako vaša pesma uspe da dopre makar do jednog jedinog čoveka i pomeri nešto u njemu.

Uzori

GLAS: Koga biste izdvojili kao glavne pjesničke uzore?

RISTOVIĆ: Ja sam bila kćerka jednog velikog pesnika, Aleksandra Ristovića, i od malena sam odrastala uz poeziju, uz pesničke knjige i pesnički način sagledavanja i doživljavanja stvarnosti. Moj prvi i glavni autoritet u poeziji bio je i ostao moj otac. Teško je izdvojiti pesnike koje volite, jer tu je uvek prisutan strah da ćete nekoga nenamerno prećutati, ali pokušaću: V. Popa, S. Raičković, N. Tadić, M. Komadina, N. Vasović, D. Vukićević, J. Lengold, T. Kragujević, S. Plat, E. Lipska, A. Zagajevski, Č. Miloš, V. Šimborska, V. Vitmen, Z. Herbert, T. Hjuz, F. Larkin, En Sekston, J. Brodski i M. Cvetajeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana