Pisac i akademik Ljubomir Simović za Glas Srpske: Teško je naći lijek za ljude i društvo na Balkanu

Aleksandra Glišić
Pisac i akademik Ljubomir Simović za Glas Srpske: Teško je naći lijek za ljude i društvo na Balkanu

Beograd - Junaci drama koje je napisao Ljubomir Simović živopisni su toliko da razoružavaju čitaoca, njegova poezija vrata umjetnosti otvara široko, a eseji poput reflektora osvjetljavaju najvažnija društvena pitanja.

Od pozorišnih scena do filmskog platna, likovi stvoreni perom ovog pisca i akademika odavno su postali dio nacionalne istorije, a o značaju njegovog djela najbolje govore nagrade koje je dobio. U Simovićevoj kolekciji priznanja nedavno se našla i nagrada za životno djelo "Dositej Obradović" koja će mu biti uručena 21. februara u Beogradu.

U predahu od pisanja besjede koju će govoriti na svečanoj dodjeli priznanja sa imenom velikog srpskog prosvjetitelja, pisac je za "Glas Srpske" govorio o novim knjigama, umjetnosti, kulturi i najvećim manama savremenog društva.

- Teško je naći lek za ljude i društvo na Balkanu. U poslednje vreme opsednut sam jednom rečenicom Ive Andrića koja govori o balkanskim narodima. Ona glasi: "Ponekad se čovek zapita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da možda nikad više neće moći ništa drugo do jedno. Da trpi nasilje ili da ga čini" - kaže Simović čiji su prevodi pjesama i drama štampani u mnogim stranim antologijama i zbornicima.

Kao predstave u cjelini, njegove drame su dva puta pobijedile na "Sterijinom pozorju" u Novom Sadu, a to su "Putujuće pozorište Šopalović" i "Čudo u Šarganu".

- Strašniji sud o svima nama nisam nigde našao kao u ovoj Andrićevoj rečenici. Ali to ne znači da za nas nema leka. Kao lek bi se moglo preporučiti ono što je savetovao Dositej Obradović. On naglašava da čovek nikoga ne sme slepo da sluša i ničemu slepo da veruje, da mora da sumnja i da treba "da je kadar poznati ono što misli izabrati" - ukazuje pisac, dobitnik priznanja koja nose imena velikana srpske književnosti kao što su "Branko Miljković", "Milan Rakić", "Desanka Maksimović", "Vasko Popa"...

U svojim djelima, tekstovima i govorima osvrće se na aktuelna društvena pitanja. 

- Previše smo svadljivi. Političarima je najvažnije da se udvaraju najneupućenijim i najnepismenijim slojevima jer se na njih najviše oslanjaju - primjećuje Simović za koga nagrada "Dositej Obradović" ima veliku vrijednost i značaj.

Dositej je zajedno sa Jovanom Sterijom Popovićem ovom piscu neka vrsta orijentira i oslonca.

- Njima dvojici se stalno vraćam da proverim neke svoje zaključke i znanja. Kada gledam šta se danas dešava oko nas, iznenađujuće deluje aktuelnost onoga što su i Sterija i Dositej u svoje vreme govorili. Tako da su to dva živa pisca i za mene predstavlja posebnu čast i radost što dobijam ovu nagradu - otkriva autor djela koja su doživjela brojne pozorišne adaptacije.

Najviše uspjeha postiglo je "Putujuće pozorište Šopalović", koje je postavljeno na scenama Poljske, Češke, Slovačke, Francuske, Švajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozorištu u Maroku.

- Pripremajući besedu za dodelu nagrade skrećem pažnju na prosvetiteljski značaj Dositeja Obradovića. Krajem 1988. i početkom 1989. pisao sam predgovor za knjigu koja sadrži njegovo glavno delo "Život i priključenija" i "Pismo Haralampiju". Posebnu pažnju posvetio sam istraživanju estetskih vrednosti njegovih tekstova koji su izuzetno važni - priča Simović.

Ne smijemo, kaže, zaboraviti ono na šta je naš veliki prosvjetitelj upozoravao.

- Dositejevi saveti odnose se i na naše vreme u kome gledamo političku pijacu na kojoj dominiraju političari neizlečivo oboleli od prepotencije i narcizma i diplomate sa kočijaškim rečnikom i manirima. On nam je poručivao da samostalno razmišljamo pokušavajući da nas nečemu nauči i uputi da idemo u pravom smeru. Te poruke su danas aktuelnije nego u njegovom vremenu - ističe pisac koji piše novu knjigu pjesama "Riba sa dva repa".

Sa tom knjigom, dodaje, ne želi da žuri.

- Pitanje je koliko ću još imati vremena da nešto napišem i zato želim da iz toga izvučem što je moguće više. U pisanju me ometa gomila drugih obaveza i ja malo u šali, a više u zbilji kažem kako već mesecima čeznem da ostanem nasamo sa hartijom i olovkom - priznaje Simović dodajući da ovo nisu najbolja vremena za kulturu u Srbiji i da su Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti zatvoreni već više od deset godina.

Pozorišta, primjećuje, jedva preživljavaju.

- Posebno bih skrenuo pažnju na stanje u srpskom izdavaštvu.

Dositej je "Život i priključenija" 1783. štampao u 300 primeraka. Umberto Eko je govorio da pisca u Nemačkoj tek sa više od milion primeraka knjige shvataju ozbiljno. A ko će ozbiljno da shvati naše knjige koje se štampaju kao u Dositejevo vreme u 300 ili u 500 ili u hiljadu primeraka? To najviše govori o stanju knjige, kulture i umetnosti - rekao je pisac podsjećajući da se književni listovi koji su izlazili jednom u 15 dana pojavljuju tek jednom u četiri ili pet mjeseci.

Iako ne gleda mnogo novih predstava i filmova, posebno mu se svidio "Montevideo, Bog te video".

- Izuzetno mi je bila zanimljiva teza, zapravo osnove na kojima je taj film postavljen, kao neki kulturološki fenomen, a uz to je odlično urađen i sa sjajnim glumcima - zaključio je priču Simović.

"Boj na Kosovu"

- Film "Boj na Kosovu" pojavio se u najnezgodnije vreme kada je Slobodan Milošević držao svoj "čuveni" govor na Gazimestanu. Nevolja je bila i u tome što je Zdravko Šotra taj film režirao u neverovatno teškim uslovima i okolnostima. Morao je da napravi film po mojoj drami, ali bez filmskog scenarija. Ta drama ima jako mnogo tokova. Pored glavnih junaka koje poznaje naša istorija i epska poezija, uveo sam druge ljude, što je za mene bio najvažniji segment - kaže Ljubomir Simović.

Izdavač ne može  bez lanca knjižara

- Položaj pisca mnogo zavisi od samog izdavača. Imao sam jako dobre odnose sa "Stubovima kulture" koji su objavili mnogo mojih knjiga, a odlično sam sarađivao sa "Beogradskom knjigom". Međutim, te izdavačke kuće morali su da ugase. Prvi nisu mogli da izdrže ogromnu kiriju koju su plaćali za knjižaru na Trgu Republike. Drugi nisu uopšte imali svoju knjižaru, a izdavač koji nema lanac knjižara ne može ničemu da se nada. Da bismo pomogli svojim izdavačima, mi smo im izlazili u susret odričući se honorara i slično - prisjetio se Ljubomir Simović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana