Operska diva Dunja Simić za Glas Srpske: Nedostaje nam iskrenosti, pomodarstvo dominira

 Neko ko je to stanje duha pokazao i dokazao ostavljajući snažan utisak na publiku širom Evrope je svakako operska diva Dunja Simić. Njen glas i pojava ostali su zapamćeni na scenama u Frankfurtu, Dortmundu, Diseldorfu, Bazelu, Lincu, Briselu, Hanoveru, Hamburgu i Bremenu, a publika u Beogradu i Banjaluci uvijek se radovala njenim koncertima.

Iskustva koja je u Banjaluku donijela putujući svijetom sa svojim talentom Simićeva nesebično prenosi na studente Akademije umjetnosti u Banjaluci, a za "Glas Srpske" govorila je o nedostatku operske scene, radu sa studentima, stanju u društvu, kulturi...

* GLAS: Neko ste ko je osjetio kako kuca srce evropske, svjetske scene kada je u pitanju operska muzika, ali i umjetnost i kultura generalno. Opera nikad nije zaživjela u Banjaluci. Šta vidite kao najveći problem njenog nedostatka kod nas?

SIMIĆ: Ako pominjete opersku umjetnost na našim prostorima i problem zašto decenijama nije zaživjela, upotrijebila bih kao problem riječ kult.

Na našim prostorima odavno ne postoji kult opere. Još je moja profesorka, uvažena primadona Radmila Smiljanić prije mnogo godina po završetku srednje muzičke škole, kao vrlo nadarena umjetnica napustila svoj rodni grad Banjaluku i otisnula se u veće sredine gdje je svoj talenat mogla uobličiti i ostvariti se kao pjevačica. To su uradile mnoge poslije nje, kao i prije nje. Ja u tome ne vidim ništa loše, naprotiv, veće sredine pružaju više. Tada, pa ni u vrijeme kada sam ja počinjala, nije bilo Akademije umjetnosti u Banjaluci, morale smo, dakle, pakovati kofere. Današnji studenti nisu uskraćeni za edukaciju u rodnom gradu, što je veliko olakšanje, pa ipak, teško se odvaže na taj korak.

Svijest i kult operska muzika se u Evropi i u svijetu ne smatra privilegijom muzički obrazovanih, već je "konzumiraju" svi koji to žele, vole... To je duhovna potreba, kao što je odlazak u pozorište uopšte, koncerte... Ako se sa nečim ne susrećete, ne možete to poznavati, ako ne poznajete, kako ćete zavoljeti, poželjeti...? To se ne nameće, to se živi od malih nogu, u kući, školama, medijima. Sa tim se stasava paralelno kao što se, recimo, ide na sport, engleski, balet... Mora biti prisutno da bi zaživjelo.

* GLAS: Iz Vaše klase izašli su kvalitetni operski pjevači, vjerujete li da su oni ti koji mogu da grade opersku scenu u RS na temeljima onoga što ste im Vi prenosili svojim znanjem i iskustvom?

SIMIĆ: Profesor je tu da prenese znanje, zanatski dio posla, da smjernice, "osvijetli" put u taj svakako poseban svijet umjetnosti. Reći ću da osvijesti talenat. Ali talenat nije samo glas. Mnogi ga imaju pa ne dotaknu ničiju dušu time. Glas je samo baza, predispozicija, ne i dovoljan adut da nešto napravite u životu. Mnogo je važnije, ili bar jednako važno stanje duha, ličnosti, unutrašnja snaga, život koji živite. Znate, nezamislivo je (bar meni) da nekih 45 minuta tumačite neki lik na času, recimo, da se prijepodne "udavite u Volgi kao Liza u 'Pikovoj dami' zbog nesretne ljubavi", a nakon toga naručite pivo u "Maloj stanici" da biste se opustili. To nije to. To je jasan znak da ste stajali tih par minuta pored lika, ali niste bili lik. Poslije upravo te Lize, jedne od mojih omiljenih uloga, znala sam se danima vraćati u normalu. Naravno da sam ja, prije svega kao majka, poslije predstave dolazila kući i jedva čekala da vidim svog sina, pravila večere, pričala priče, ali jedan dio mene je ostao na sceni, možda baš u Volgi. I danas znam da jedan dio sebe, onaj koji je samo bio moj, nisam dala ni rođenom djetetu, ne što nisam htjela, već zato što je to u ovome što pričam nespojivo. Umjetnik živi svoj život do kraja kao takav, i bez scene, prozaičnost nijedne vrste nije zamisliva. Pjevač je nešto drugo. To je stanje glasa, ovo je stanje duha, habitusa. Dio toga pokušavam da prenesem, da stavim akcenat.

* GLAS: U konstantom razgovoru i posmatranju kako žive Vaši studenti možete na neki način imati uvid u to kako danas razmišlja mladi čovjek. Šta im najviše zamjerate?

SIMIĆ: Mladima najviše zamjeram što se utapaju u nametnute im norme, što smatraju da će bilo kakvim posebnim odnosom izazvati čuđenje drugih. Što će se možda neko nasmijati ako se neko odluči da ode u Beograd, Zagreb ili Beč, ne u šoping, već da čuje opersko izvođenje. Nedostatak autonomije, strah od iste, to primjećujem jasno, tavorenje i svjesnu odluku na takav život. Opet kažem, većina, ima i onih drugih. I baš oni bi trebalo da daju nove impulse, prosvijetle one kojima je to daleko iz bilo kojih razloga. Umjesto toga, nerijetko smo svjedoci uvlačenja tih mladih umjetničkih duša u jedan običan, svima dostupan svijet. I još vrlo bitno za sve generacije i sva vremena, oni koji nisu uspjeli u svojoj zemlji, takvi su najveći kritičari svega dobrog, posebnog.... To je psihologija mase. Morate biti jako svoji da ih smjestite tamo gdje im je mjesto. Možda im vrijeme tu mudrost donese.

* GLAS: Vjerujete li da spoznaja umjetnosti i buđenje svijesti o značaju kulture za jedan narod može da mijenja stanje u društvu?

SIMIĆ: To je težak i dugotrajan proces. Problem većine naroda je što se boje nepoznatog, radije tavoriti, ne talasati. Opažam često i za sebe poredim mentalitet čovjeka ovih prostora, pa se u restoranu između "bečke sa pomfritom" i raznih indijskih, kineskih, odlučuju za poznato, iako dobro razmisle. Tu vidite mentalitet čovjeka. Prenosivo je na sve u životu, doduše ni bečka nije naša, ali smo je usvojili, ako me razumijete. Ne vidim otvorenost da se neka nova dimenzija istinski integriše, živi. Prije da se iz pomodarstva imitira nego osvijesti. Tako smo sve češće svjedoci publike koja se pojavi da bude viđena ili po dužnosti, u odnosu na onu koja prirodno stasava u muzičku publiku ili pozorišnu. Jer to se počinje od malih nogu živjeti. I prenositi. Tada i samo tada je pravo.

* GLAS: Slažete li se sa činjenicom da je vrijeme u kojem živimo ostavilo prostor da se svašta i svako naziva umjetnošću i umjetnikom?

SIMIĆ: Da, često koristimo tu svetu riječ umjetnik za svakoga ko je u umjetničkoj branši. Nije tako. Nekada vas ulični svirač ostavi bez daha, a etiketirani, brendirani umjetnik na sceni ostavi hladnim, zaboravite ga čim izađete. Mladi ljudi sa kojima se susrećem žive živote bez kriterijuma, cilja, žaleći se na okolnosti, ne tražeći problem u sebi. Nije Banjaluka kriva što nema operu, nije je bilo ni u moje vrijeme, ni u vrijeme mnogih koji su uspjeli, a sa ovih prostora su. Nije bilo ni Akademije, pa ipak, postala sam operska pjevačica. Ne otvaraju im se vrata, kažu mnogi... Pa možda nisu pokucali... Tako je ponekad lakše. Nisam zadovoljna odnosom mladih ljudi prema onome što im je dao Bog, a talenat jeste božiji dar. Čast izuzecima. Nažalost, manje ih je. Kada shvate koliko su u prednosti u odnosu na druge, bude kasno. Treba prepoznati trenutak, a, vidite, i to je u sklopu "unutrašnjeg sata", intuicije, koja je presudna.

Prepoznati ličnu vrijednost

* GLAS: Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri?

SIMIĆ: Karijera kao cilj rijetko vodi ka istom, karijera kao posljedica poslaganih kockica, talenta i svega što ide uz to je nešto što ne osjetite, teče kao nešto posebno, jedna vrata otvaraju druga... Biti karijerista i napraviti karijeru nije za mene isto iako ćete se možda čuditi. Karijerista grabi, ide, lomi, ne bira sredstva, to je nagon kome ne može da odoli. Uspješan čovjek u svome poslu dođe do toga ponekad bez velike želje, dovoljno je da ga traže, oni njega, ne on njih. Tada je karijera posljedica svega valjanog u nekome. To je moje iskustvo. Smatram se uspješnom u struci, na tom putu koji sam prošla i lijepe i manje lijepe situacije su me učinile baš ovakvom kakva sam danas, kada mogu da govorim o nekom zenitu. Uspjeh je veliki u životu da znate ko ste i koliko vrijedite. Prije svega, ko ste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.