Ninoslav Mitrović, književnik, za “Glas Srpske”: Lavkraft, muzika i folklor daju velike ideje

Milanka Mitrić
Ninoslav Mitrović, književnik, za “Glas Srpske”: Lavkraft, muzika i folklor daju velike ideje

“Crni pupoljak” je roman sastavljen od četiri dijela koji su naizgled nepovezani i koji funkcionišu kao zasebne cjeline. Tačnije, riječ je o tri poglavlja, tj. priče od kojih svaka govori o jednoj mladoj ženi, u ranim ili srednjim dvadesetim, čije sudbine postaju isprepletene, iako su vremenski odvojene. Četvrto poglavlje je nastavak jedne priče i epilog koji romanu daje smisao.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske”, književnik Ninoslav Mitrović. Njegov novi roman “Crni pupoljak” u izdanju “Imprimatura” biće promovisan večeras u Muzičkom paviljonu “Staklenac” u 19 časova. Pored autora, o romanu će govoriti recenzent Branislav Predojević i izdavač Boris Maksimović.

GLAS: Kako je nastajao “Crni pupoljak”?

MITROVIĆ: Roman je isprva zamišljen kao omnibus od osam priča koje se odvijaju tokom jedne novogodišnje noći sa različitim likovima čije se sudbine prepliću, a svaki ima svoj ne baš najsrećniji kraj. Međutim, dok sam pisao koncept za jednu od priča shvatio sam da bi roman bolje funkcionisao ako bi se fokusirao samo na ženske likove, gdje je na kraju iz originalne ideje ostala samo jedna priča, dvije su dopisane, a pridružila im se i jedna moja stara ideja o maloj ambulanti u predgrađu koja radi svoju posljednju smjenu koja je konačno u ovom romanu dobila svoje mjesto i svrhu.

GLAS: Iz čega ste vukli motive?

MITROVIĆ: Motive sam, kao i u svojoj prvoj knjizi, ponovo pokušao da nađem u našim narodnim predanjima i mitologiji. Za razliku od moje prve knjige, koja je bila tematska zbirka zasnovana na domaćoj mitologiji i narodnim predanjima, u romanu “Crni pupoljak” ti motivi nisu naglašeni, već suptilno provučeni kroz radnju, poput mrvica koje se ostavljaju po putu, a koje će čitaoci pratiti do samog kraja koji objašnjava kako su stvari u romanu zapletene, ali i dosta toga ostavlja otvorenim za tumačenje. Inspirisale su me i druge stvari, od Lavkraftovog kosmičkog horora do muzike i popularne kulture, ali domaći folklor je ono iz čega crpim najviše ideja.

GLAS: Koliko su takvi motivi privlačni čitaocima?

MITROVIĆ: Ono što se naziva folk hororom  je u posljednjih nekoliko godina veoma traženo među stranim ljubiteljima žanra strave. I ne samo među ljubiteljima, već i stvaraocima, koji se sve više okreću vlastitim korijenima prilikom stvaranja strave ili posuđuju iz tuđih tradicija, što je jednako dobro. Motivi iz mitologije i narodnih predanja u hororu sežu dalje u prošlost, u kolektivno nesvjesno, kad su ljudi “bili neoblikovana glina”. Tamo ove motive pronalaze i odatle izvlače atavističke strahove, koji su primarni i time strašniji.

GLAS: Zašto kod nas nisu više istraženi i integrisani u književnost?

MITROVIĆ: Kad bismo bolje poznavali vlastitu zaostavštinu i tradiciju, koje su prebogate, mogli bismo ih integrisati u stvaralaštvo, ne samo u horor, već u mnoge druge žanrove ili grane umjetnosti koje bi time dobile na autentičnosti. Narodna predanja pripadaju sferi duha, a duh danas nije na cijeni niti u vrhu prioriteta našeg bića koje je, baš kao i u ostatku savremenog svijeta, više okrenuto kratkotrajnim materijalnim potrebama i zadovoljstvima. Živimo od danas do sutra, od plate do rate. U takvom je svijetu teško naći mjesta za snove i maštu.

GLAS: Mislite li da su neki motivi iz mitologije prezastupljeni pod uticajem pop kulture?

MITROVIĆ: Mnogo književnih djela crpi inspiraciju iz svjetskih mitologija, prvenstveno nordijske, anglosaksonske i keltske. Mnoga djela pripadaju žanru epske fantastike, što je i razumljivo jer većina ovih djela pišu o imaginarnim periodima “mača i magije”, gdje su čarobnjaci, zmajevi i druga mitska bića “svoji na svome”. Djela iz drugih žanrova posuđuju iz mitologije, ali obično suptilnije i ne tako izraženo, uključujući i horor. Folk horor je prilično tražen trend i sve više knjiga i filmova inspirisano je narodnim predanjima i mitologijom.

GLAS: Zašto se horor često smatra nepopularnim žanrom?

MITROVIĆ: Istina je da je horor oduvijek smatran nekvalitetnim dijelom umjetnosti, da ne kažem šundom. To nije ni opravdano ni pravedno jer neka od najboljih književnih i filmskih djela pripadaju horor žanru, žanru strave i užasa. Vrhunski pisci, od Mopasana do Gogolja, pisali su stravu, i to upravo onu stravu koja grabi iz dubljeg bunara tradicije, narodnih predanja i mitologije, koja je izvornija i strašnija. Ljudi su se oduvijek bavili strahom. Vjerujem da prva priča koja je ispričana pored vatre nije imala cilj da nasmije nego da prestravi slušaoce.

GLAS: Da li se to polako mijenja približavanjem horora kao što to čini izdavačka kuća “Orfelin” svojim izdanjima?

MITROVIĆ: Domaća publika možda više cijeni drugačije žanrove i stilove jer smo malo tržište, ne samo mi u Republici Srpskoj, već sve zemlje u okruženju, a horor je uvijek bio usko profilisan. Vjerujem da se stvari mijenjaju nabolje, prvenstveno zahvaljujući  izdavačkoj kući “Orfelin”. Dosta ljudi ovdje ne shvata koliko književno blago nam u stvari daruje ova izdavačka kuća edicijom “Poetika strave”, u okviru koje objavljuju vrhunski pisci strave, koje nikad nismo imali prilike da čitamo na srpskom jeziku. 

GLAS: Koliko ekranizacije književnih djela doprinose povećanju i vraćanju popularnosti samih knjiga?

MITROVIĆ: Ekranizacija književnog djela je nešto čemu većina pisaca teži, bar onih komercijalnijih. Tome svjedoči i činjenica da svako novo izdanje knjige koja je ekranizovana za korice uzima filmski plakat, ciljajući time publiku koja ne čita mnogo, već je više okrenuta vizuelnoj umjetnosti. Time se svakako postiže bolja prodaja knjiga. Recimo, serijal “Pjesma leda i vatre” Džordža Martina je i ranije bila veoma popularna među ljubiteljima fantastike, ali je nakon ekranizacije u seriji “Igra prestola” postala masovni fenomen, čak i među onima koji nikad ranije nisu pročitali nijednu Martinovu knjigu, niti neku drugu knjigu epske fantastike.

Koncert simfonijskog orkestra Banjalučke filharmonije u Banskom dvoru

 

Pronalazak čitalaca

 

GLAS: Koliko je teško u moru izdanja i masovne štampe u današnje vrijeme doći do čitalaca?

MITROVIĆ: Napisati dobro književno djelo nikad nije bilo dovoljno za uspjeh kod čitalaca, naročito u današnje vrijeme kad svako piše i kad je tehnologija omogućila da vlastitu knjigu možete plasirati sami na mnoštvo načina. Marketing je i dalje najvažnija stvar koja će vašu knjigu dovesti do čitalaca. Savremenim pristupom većina pisaca koji se odluče da sami objave svoje djelo moraju biti i marketing stručnjaci i trošiti dosta vremena i novca na to. Zbog toga trpi pisanje jer je teško raditi i jedno i drugo. Nadam se da će se stvari promijeniti nabolje mojim novim romanom za koji sam dobio izuzetnu podršku izdavačke kuće “Imprimatur”, koja je u mom pisanju prepoznala kvalitet i koja će se pobrinuti za najvažniji dio, a to je kako da knjiga dođe do čitalaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana