Kako je izgledao Branko Radičević

Aleksandra Madžar Foto: Anastas Jovanović
Kako je izgledao Branko Radičević

Pojavom prve knjige u Beču 1847, Branko Radičević je odmah skrenuo pažnju na sebe izazivajući protivrečne sudove. Posle smrti 1853, Branko je retko pominjan i - zaboravljen. Tek četvrt vijeka kasnije, pojaviće se prvi stidljivi zapisi, prisećanja i uspomene.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" pjesnik i direktor "Brankovog kola" iz Sremskih Karlovaca koji je do tančina upoznat sa biografijom velikog Branka Radičevića.

- O tome kako se dogodilo da do danas, praktično,  ostanemo bez pouzdanog Brankovog lika, Veljko Petrović je, posle Drugog svetskog rata (1947) zapisao: "Slikari takve propuštaju; takvi se ne fotografišu, već samo kad je neizbežno, a tada se to nije tražilo, ni za legitimaciju, niti su vrveli kao danas fotografi-amateri, reporteri i filmovci." - navodi Grujičić.

Srećom, naglašava da su Brankove pjesme odreda antologijske i veoma mnogo pjevane u narodu.

- One delikatno skrivaju Brankov lik, telesni i duševni.  One nam dopuštaju da maštamo i pretpostavimo kako je pesnik izgledao - smatra književnik.

Brankovoj sahrani u Beču nije prisustvovao njegov otac Teodor, tada nastanjen u Temišvaru, tek tri mjeseca poslije ukopa,  otac je sačinio sinu mali spomenik u Beču, nadajući se "da će se i narod kadgod Branka sjetiti i učiniti svoje". 

- Devet meseci posle Brankove smrti, Milica Stojadinović Srpkinja, našavši se u Beču, piše: "Do njegova groba prolazili smo grobove cvećem zasađene, a na Brankovom poznade se odmah da taj grob niko od rođenih ne polazi." Sprva su to činile Mina Karadžić i njena majka Ana Kraus, ali su i one prestale. Brankov grob samuje i zarasta u korov - priča Grujičić.

Prilikom prvog pokušaja prenosa zemnih ostataka Branka Radičevića iz Beča na Stražilovo, novosadski književni svaštar Stevan V. Popović, za ilustrovani kalendar "Orao" (1877), pokrenuo je akciju prikupljanja priloga o Branku.

- Glavno mesto zauzimaju sećanja Mine Vukomanović Karadžić, pisana zaljubljenim očima: "Na žilavom, i ljeti i zimi razgolitanom vratu, sećaše glava divna kroja, široka pjesnička čela, guste otvorenomrke kose. Ispod čela sevaše oko neobičnijem sjajem." - otkrio je Grujičić.

Jedan od pjesnikovih savremenika, Aca Popović Zub, đak čuvene Karlovačke gimnazije u kojoj se Branko (Aleksije) školovao od 1835-1841. piše: "Bio je lepuškast, okretan, prijatan, čist. Nije pio, nije bekrijao. On te vrste demokratije nije trpeo."

- Upoznavši Branka u Zemunu 1849. godine, Jovan Đorđević piše: "Mlad, lep čovek sa fesom na glavi, u kaputu ugasito kafene boje, u čistoj beloj, dobro uštirkanoj košulji sa velikom ogrlicom. Šaha je igrao vrlo vešto i brzo je pokretao figure - kazao je ovaj književnik.

Iste godine u Zemunu, Branka je upoznao i Jakov Ignjatović: "Osim Sime Milutinovića Sarajlije, nijednog pesnika me nije fizionomija tako prijatno kosnula. Više ga nikad nisam video."

Susrevši Branka u kući Vuka Karadžića, u Beču 1850. godine, Jovan Subotić kaže: "Cela prilika bila je jako ugodna, a naročito lice i oko bili su puni života i lakokretnog nestašnog izraza.

- O odnosu Branka i Svetozara Miletića postoje oprečna  viđenja. Aca Popović Zub tvrdi da se Branko i Miletić nisu ponosili. Miletić je upoznao je Branka tri godine pred njegovu smrt 1850. godine: "Branko je slab, ili bolje reći, opasno kunja" - dodaje Grujičić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana