Nenad Grujičić: Dodir krajiškog i šajkaškog senzibiliteta

Dejan Vujančić
Nenad Grujičić: Dodir krajiškog i šajkaškog senzibiliteta

Ljepota lokalnog ogleda se u kreativnom dosezanju univerzalnog.

 Sve na ovome svijetu ima svoje mjesto i sudbinski zadatak. Tako i naša baština njedri svoju boju u beskrajnoj dugi planetarnih vrijednosti. Vjerujem u moć opstanka talenta kao božanskog principa, kako kod pojedinca, tako i kod čitavih naroda. Ovo je za “Glas Srpske” rekao književnik Nenad Grujičić, čija najnovija knjiga “Šajkaški soneti” privlači pažnju čitalačke publike, ali i književne kritike.

GLAS: Nedavno je povodom Vaše nove knjige Šajkaški soneti Televizija Vojvodine snimila dokumentarno-umjetničku emisiju Šajkaške milošte koju će uskoro emitovati i Radio-televizija Republike Srpske?

GRUJIČIĆ: Da, u Šajkašu, mjestu nadomak Novog Sada, u kojem sam živio do svoje šeste godine, snimljena je emisija koja predočava sliku dodira dinarskog i panonskog mentaliteta, krajiškog i šajkaškog senzibiliteta. Bila je to prilika da se podsjetim dolaska i odlaska iz ovog čarobnog mjesta moje najranije mladosti.  

GLAS: Jezik pamti, pa su riječi krajišnik i šajkaš po nečemu komplementarne?

GRUJIČIĆ: I krajišnik i šajkaš jesu graničari. Ta graničarska linija naše naravi jeste ključna supstanca srpskog bića. Na potezu od petsto kilometara, od Krajine do Šajkaške, nalazi se velika istorijska priča graničara. Moje rano djetinjstvo tek je dio seoba koje nas nikad nisu mimoilazile. Što bi rekao Miloš Crnjanski: “Smrti nema, seoba ima.” Dolaskom mojih roditelja u Vojvodinu poslije Drugog svjetskog rata, mnogim selidbama potom, te odlaskom iz Šajkaša u Prijedor, a onda mojim povratkom u panonsku ravnicu, data je arhetipska slika jednog dijela sudbine našeg naroda. I novije seobe povodom ratnih stradanja imaju sličnu putanju.

 

GLAS: Uradili ste i nekoliko televizijskih dokumetarno-umjetničkih emisija na temu krajiške ojkače. Najnovija je, takođe, emitovana na RTRS-u, a prije toga na Televiziji Beograd i Televiziji Novi Sad. Nisu li ojkača i bećarac isto što i krajišnik i šajkaš?

GRUJIČIĆ: Nova jednosatna emisija “Ojkača, lirska pozlata krajiške duše” donosi i moju poeziju, ali i snimke sa terena, iz Potkozarja, kao i slike sa promocija u Matici srpskoj u Novom Sadu i Etnografskom muzeju u Beogradu. Da, krajišnik i šajkaš su u životnoj simbiozi kao i ojkača i bećarac, ili, pak, šljiva i dud, odnosno, šljivovica i dudovača. I jedna i druga emisija, bolje reći dokumentarno-umjetnički filmovi, veoma se gledani, bilo je mnogo repriza i satelitskih emitovanja. To nije beznačajno u vremenu opskurnih estradnih medija i dnevnopolitičkog vašarišta.

GLAS: Korijenske vrijednosti su u opasnosti da iščeznu u naletu globalizma?

GRUJIČIĆ: Ne vjerujem. Svaki globalizam sanja o “zlatnom dobu” na Zemlji. Međutim, svaka hilijastička ideja bila je utopija o hiljadugodišnjem carstvu. Uvijek bi se u takvom zamešateljstvu javljao neki grozomorni Veliki inkvizitor kao vrhunac tog nerealnog sna, a onda, po pravilu istorijske ravnoteže, rasulo i pad imperije.  

 

OBLAST

Šajkaška oblast obuhvata 14 mjesta između Dunava i Tise: Kovilj, Titel, Žabalj, Lok, Gardinovci, Đurđevo, Budisava, Nadalj i druga. U Kovilju je rođen Laza Kostić, a u Šajkašu veliki srpski slikar Dimitrije Avramović, oba romantičari.

 

**************

GRANIČARSKA LINIJA naše naravi jeste ključna supstanca srpskog bića

**************

SVAKI GLOBALIZAM sanja o “zlatnom dobu” na Zemlji

 

************** 

Moje rano djetinjstvo tek je dio seoba koje nas nikad nisu mimoilazile. Što bi rekao Miloš Crnjanski: “Smrti nema, seoba ima”, kazao Grujičić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana