Ne moraš biti mnogo dobar da bi bio slavan, moraš da budeš drugačiji

Bratanac ikone pop arta, koji živi u Slovačkoj, načuo je da je njegov rođak u Americi uspio i da je bio slikar. To je saznao iz pisama koja je Vorholova majka slala u Mikovu, zaselak u podnožju Karpata, u kome su rođeni i Endijevi roditelji i gdje su živeli prije nego što su preplovili okean da bi pronašli bolji život u SAD.

"Koliko znam, slikao je kuće", rekao je 73-godišnji Jan Zavacki.

Od Vorholove smrti 1987. godine, maleno selo u Slovačkoj, više ili manje, je prihvatilo ulogu svetilišta za Vorholove obožavatelje. Dolaze i pokušavaju da shvate kako je i da li je Vorholovo porodično porijeklo moglo da odigra ulogu u njegovom usponu u globalnu zvijezdu umjetnosti koja je trajala mnogo više od "pet minuta slave".

Obližnji grad Medzilaborce pretvorio je veliku zgradu, u kojoj je u vrijeme komunizma bila glavna pošta, u Muzej savremene umetnosti "Endi Vorhol". Glavna gradska ulica je preimenovana u Ulicu Endija Vorhola, a u njoj se nalazi i Endi hostel.

Na ulazu u Mikovu tabla sa Vorholovim portretom ponosno najavljuje sjelo u kome je njegova porodična kuća.

Nakon talasa iseljavanja, tu je ostalo vrlo malo stanovništva - nekoliko farmera, nekoliko desetina penzionera i grupa romskih porodica.

Ali svi znaju priču o tome da su tu rođeni Andrej Vorhola i Julija Zavacki i da je njihov sin u Njujorku postao velika slikarska zvijezda kada je svoje prezime promjenio u Vorhol.

Ipak, među stotinak stanovnika, malo njih ima dobro mišljenje o njegovoj umjetnosti.

"U Americi ne moraš da budeš mnogo dobar da bi postao slavan, moraš samo da budeš drugačiji."

Ne moraš ni dobro da pjevaš, slikaš, važno je da tako to niko prije tebe nije radio. A Endi Vorhol je bio jako dobar u tome da bude drugačiji", primetila je Julija Varcholova.

Njoj se veoma sviđa Rembrant jer, kako kaže: "...u njegovim radovima bar možete vidjeti da je u njih uložio puno truda".

Na kraju imanja gospođe Varcholove u Mikovi, koje je prije nekoliko godina napustila da bi otišla u grad, ali se i dalje vraća u selo, stoji stari kameni bunar, jedina preostala građevina iz vremena kada je Vorholov otac živio na tom parčetu zemlje.

"Vorholovi ljubitelji iz SAD i iz cijele Evrope dolaze da bi se ovdje divili tome", rekla je ona.

O selu je snimljeno na desetine dokumentarnih filmova, na svim svjetskim jezicima, da bi pojasnili šta je Vorhol mislio kad je rekao da "Dolazi niotkuda".

Ipak, Vorhol je sve donedavno živio ovdje kroz lik 67-godišnjeg penzionisanog profesora Františeka Lakata, koji bi se prerušio u slavnog slikara na radost znatiželjnih turista. To više nije moguće jer se u međuvremenu ugojio i ne može da glumi mršavog umjetnika.

Gospodin Lakata još može da imitira Vorholov glas i uprkos debeljuškastom stasu, još voli da stavi na glavu periku sa Vorholovom frizurom, jer smatra da je duhovno blizak sa umjetnikom.

"Bio je pomalo čudak", kaže Lakata za Njujork tajms. Godinama je Vorholova neobičnost bila smatrana hendikepom u ovim prostorima prilično vezanim uz tradiciju.

Majkl Bicko, stručnjak za umjetnost koji je osnovao muzej u Medzilaborci, uz pomoć Vorholove porodice u SAD, prisjeća se da je još sedamdesetih godina posjetio Mikovu i pokušao da objasni stanovnicima da je sin Andreja i Julije postao svjetski poznat po slikama konzervi kambels supe i portretima Merlin Monro.

"Smijali su mi se u lice i pobijesnili kada sam im pokazao Vorholovu fotografiju na kojoj ima onu svoju ludu frizuru", prisjeća se Bicko.

Slovačka je tada bila i dalje deo Čehoslovačke i držala se komunističke vlade, koja nije bila zainteresovana za slavljenje umetnika, za koga je smatrala da je izopačen zbog droge i čiji je rad slavio konzumerizam.

Nadajući se da će zaraditi na Vorholovoj slavi, selo je devedesetih pokušalo da postavi muzej sa slikama koje su pozajmila Vorholovaa braća. To je propalo, jer su slike nestale iz improvizovanog izložbenog prostora.

Muzej Medzilaborce otvoren je 1991. godine. U njemu se nalazi najveća evropska zbirka Vorholovih umjetnina i artefakata, uključujući 10 kopija Kambelovih supa, razni portreti Merlin Monro, jakna od zmijske kože koju je nosio umjetnik i par naočara.

U Mikovi, međutim, umjetnikova seksualnost ostaje osjetljiva tema.

"Ne vjerujem da je bio homoseksualac. To je samo trač", rekao je njegov rođak Zavacki.

Samuel Macko, 15-godišnjak koji živi u živahnom romskom naselju na kraju sela, kaže da mu se posebno sviđaju Vorholove sjajne slike Merlin Monro.

"Mislim da bi Endi bio prilično šokiran da je vidio odakle potiče. Za razliku od dvojice starije braće, Endi nikad nije posjetio rodno selo svojih roditelja. Najbliže mu je bio kad je boravio u Beču.

Osnivač muzeja Endija Vorhola smatra da, uprkos tome, Vorhol nikad nije negirao svoje korijene i da je govorio da je "ničiji", jer zemlja u kojoj su rođeni roditelji nije više postojala.

Rođak Zavacki smatra da umjetnik nikad nije došao u selo jer je možda mislio da ga Amerikanci ne bi više cijenili kad bi videli da je došao iz takvog mjesta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.