Moje fatamorgane: Smijeh na plejbek

Moje fatamorgane: Smijeh na plejbek 21.03.2009 17:00 | Đorđe Latinović

Davno je rečeno da je smijeh najkraće rastojanje između ljudi. Primjećujem da se sve manje smijemo, onako od srca. Narod se pretvorio u zombije koji gleda okamenjena skupštinska zasjedanja domaćih političara.

A, i kad se smijemo, smijemo se na plejbek. Bosna i Hercegovina je kao država i društvo u posljednjih dvadeset godina prošla put od rata do mira. Mada narodu nije bilo do smijeha, smijeh se nametao kao potreba preživljavanja. Ljudi u BiH smijali su se na svoj i tuđi račun od najstarijih vremena. Čemu se smiju ljudi u BiH u ova neduhovita vremena? Danas u BiH izlaze samo dva humorističko-satirčna lista, "Nosorog" u Banjoj Luci i "Vicoteka" u Sarajevu. Bosna i Hercegovina je u širem okruženju oduvijek važila za zemlju odakle su stalno dolazili dobri humoristi, satiričari, karikaturisti i sijači različitih formi smijeha, čiji su istorijski nešto dalji prethodnici bili, Savo Skarić Zembilj, Petar Kočić, Branko Ćopić, Zuko Džumhur i Erih Koš. Gdje se izgubio onaj zdravi i vedri domaći humor?

Danas se smijemo instant vicevima sa Interneta, video klipovima sa Jutjuba i zaglupljujućim TV-skečevima prepunih bizarnih etničkih i seksualnih stereotipa. U zajedničkoj državi SFRJ sedamdesetih godina smijali smo se likovima Fistika iz serije "Karađoz", TV-seriji "Parničari", Burdušu iz "Muzikanata", "Ljubav na seoski način", "Marici Hrdalo" i "Ikači" (Nela Eržišnik), skečevima "Mome i Uzeira" iz radio emisije "Cik-cak" i monodramama Josipa Pejakovića "Oj, živote" i "On meni nema Bosne". Osamdesetih smo crkavali od smijeha Paji i Čkalji iz "Kamiondžija", Miji Aleksiću, "Doktorki na selu", "Majstorima, majstorima", Rođi iz "Pozorišta u kući", Minimaksu u "Maksoviziji" i "Tup tup", emisiji "Primus" omladinskog programa Radio Sarajeva, humorističkoj predstavi "Audicija", TV-seriji "Tale", Dudeku i Regici iz "Gruntovčana", komedijama Zijaha Sokolovića itd. Krajem osamdesetih godina Bosnu i Hercegovinu i cijelu tadašnju Jugoslaviju osvojili su preko noći mladi zabavljači iz "Top liste nadrealista", koji su igrali jednostavne, šaljive, ali na određeni način suptilne i proročke tekstove i skečeve koji su se potvrdili u tragičnoj stvarnosti u ratu devedesetih godina.

Bili su tu i Zoran Radmilović i "Radovan Treći" i filmovi Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana. U ratu se nismo smijali, jer nam nije bilo do smijeha, pošto je Bog Ares imao svoju predstavu. U poslijeratnom vremenu narod su zabavljali neuništivi estradni humoristi Osman Džiho i Ismet Horo, sa svojim improvizovanim stand up predstavama i humorističkim nastupima. Svo vrijeme ljudi iz Bosne smijali su se najpoznatijim likovima iz naših viceva o plavušama, policajcima, Husi i Hasi, Sulji i Muji, i njihovoj boljoj polovini, neizbježnoj Fati. Krajem devedesetih smijali smo se "Indeksovom pozorištu" i njihovim monodramama, a poslije smo imali "Šetnju ulicom žrtava demokratije" Radio Studija 88 iz Mostara i Pejakovićevu monodramu "O, izbjeglice". 

Posljednjih godina smijemo se junacima radio emisije "Zvrk", "Policijskoj akademiji", raznim "Kursadžijama", TV-seriji "Bez pardona", "Lud, zbunjen normalan", "Seks i selo", radio emisiji "Udri muški" Almira Ćehajića Batka na Radio Kameleonu, DVD izdanjima "Mujo i Haso" i "Milan i Enis skečevi" na kojima su sabrane glumačke interpretacije koje izvode glumci Enis Bešlagić i Milan Pavlović i tome slično. 

Od stranih humorističkih emisija najviše smo se smijali Čarliju Čaplinu, Beni Hilu, "Letećem cirkusu Montija Pajtona", "Alo alo", "Mućkama", "Crnom Guji" i "Mister Binu". Iz Srbije smo mogli gledati njihovu parodiju nacionalne istorije "Crni Gruja", "Večernju školu" iz Hrvatske, te "Našu malu kliniku" u srpskoj i hrvatskoj verziji. Smijeh je kolektivni antidepresiv, terapija zdravog duha i sredstvo otpora malih naroda svakoj sili i zulumu. Dejtonski smijeh je nekako uštogljen, jednostran, ukočen, usmjeren na tuđi račun. Više djeluje kao anestezija, nego kao lijek.

Treba nam smijeh koji razobličava stvarnost, postavlja pitanja, izvodi dijagnoze i uznemirava duhove. Krajnje je vrijeme da pređemo u višu briselsku fazu smijanja. Svako na svoj, i evropski račun.



© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica

Postanite naš prijatelj pratite nas na Facebook-u!