Milenko Stojičić: Naše vrijeme nije naklonjeno knjizi

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Milenko Stojičić, koji je krajem prošle godine objavio knjigu "Kiš, uobličenja", posvećenu Danilu Kišu. Knjiga je satkana od dijelova tekstova ljudi koji su pisali o ovom velikom književniku, a koje povezuje oduševljenost Kišom. Jedni su imali priliku da ga upoznaju, drugi su se susreli sa ovim književnikom kroz njegova djela.

* GLAS: Prošle godine, povodom obilježavanja dvadesetogodišnjice smrti Danila Kiša, objavljena je i Vaša knjiga "Kiš, uobličenja". Čime Vas Kiš fascinira?

STOJIČIĆ: Prije svega, "biološkim" i drugim, literarnim životom. Literarno je opredmetio staro poetičko pravilo - ne piše se na divanu, sve duvan pušeći (mada je, kako je govorio, "popušio pluća"). Kišova životna sudbina nije ružičasta, ali je prustovska ružičasta osnovna boja i u njegovom poetičkom spektru. Nije gradio rečenicu prepredanjem crne životne pređe, nego je poetizovao i lirizovao labuđim perjem, bježeći, kako je govorio, od opasne patetike. Nije "prepisivao" život nego ga je "raspisivao", zahukom stvarajući magični svijet između "bašte" i "pepela" mjeren "peščanikom" i uzdahom osjetljivog dječaka, Andija. Kiš me omamio svojom pismenošću, enciklopedijskim znanjem, ilustrujući onaj miljkovićevski imperativ - učenje cijeloga života. Ima "pisaca" danas i ovdje,  koji misle da se čitalac može prevariti elementarnom nepismenošću i elementarnim neznanjem.       

* GLAS: Danilo Kiš izaziva veliku pažnju i danas, dvije decenije poslije smrti. Mnogi kažu da takvu pažnju ne izazivaju niti Andrić ili Krleža. Zašto je to tako?

STOJIČIĆ: Da, mnogo je novih generacija čitalaca i tumača u "Kišovoj biblioteci". Gospođa Paskal Delpeš, Kišova druga supruga, s kojom sam razgovarao, završava prevod njegovih sabranih djela na francuski jezik. Kiš bi, zasigurno, bio protiv mjerenja pažnje" između njih trojice, jer su Andrić i Krleža bili njegovi izabrani pisci. Ipak, Kišova prednost je u "unutrašnjim vibracijama i poetskoj viziji", kako je u recenziji moje knjige napisao akademik Tvrtko Kulenović. Budnu pažnju za Kišovo djelo podgrijava - pisanje za "decu i osetljive" i za "bratstvo sanjara". Još kada se piščeva i čitaočeva osjetljivost nađu i prožmu.     

* GLAS: "Kiš, uobličenja" je knjiga nastajala godinama. Šta je presudilo da su baš ovi koautori, kako ih Vi nazivate, zaslužili da nađu svoje mjesto u ovom djelu?

STOJIČIĆ: Bilo bi naivno "skrpiti" svaštaru o Kišu u kojoj bih sabrao kritičke i esejističke restlove, fragmente intervjua, novinske i druge na(t)pise, razne memoarske i sjećajuće priče lažnih Kišovih prijatelja. U avanturu ove antologije navela me moja pripovijetka "Kiš i Darmalotov", objavljena u knjizi "Ministru svjetske književnosti" u izdanju "Oktoiha" iz Podgorice, 1996. godine. Otisnuo sam se u višegodišnje istraživanje na temu "Kiš, kao literarni lik" u romanima, pričama, pjesmama... Uzdao sam se donekle u iskustvo već objavljene antologije o Kočiću, "Lijepa knjiga o Kočiću" i antologije u kojoj je lik - knjiga ("Mnoštvena knjiga"). Slične antologije zaslužili su i Andrić, Popa i Pavić, na kojima radim. Kad je antologija o Kišu u pitanju, opredijelio sam se za autore koji su pismeno pisali o svepismenom Kišu. Naravno, mnogi autori su otpali upravo zbog nepismenosti i grešaka koje treba "trijebiti kao buve", što rekao Kiš.

* GLAS: Godinama se bavite književnošću, brojna su djela iza Vas. U doba savremene tehnologije, da li pronalazite veću inspiraciju pred bijelom hartijom, sa olovkom u ruci ili pred novim fajlom u vordu i tastaturom ispred sebe?

STOJIČIĆ: Hvala na pitanju! Ništa nije slađe od bjeline, bjelila "praznog" lista. Ko ne zna da uživa u smetovima lista, neće osjetiti ništa od erotične, strasne alhemije pisanja. Kompjuterska bjelina je "radioaktivna", hladna, bezosjećajna kao zjenica mačjeg oka. Tu "bojevu bjelinu", koja zasljepljuje i osljepljuje pisca, varam zamišljajući lisnu bjelinu koja diše, nadima se, raste kao pjena mlijeka u procesu prokuvavanja. Meni je kraj kompjutera uvijek olovka kao žezlo pisanja, za koju se držim da ne padnem u kompjuterske ponore. Tu je negdje i čist list, za ne daj bože. Ja sam, svojevremeno, u "Glasu Srpske" pisao kolumnu upravo o fenomenu bjeline lista i jedenja te bjeline. Objaviću te tekstove u formi knjige u čast romantike pisanja i brisanja. 

* GLAS: Kada pišete svoja djela, kome se obraćate, kakvu čitalačku publiku priželjkujete?

STOJIČIĆ: Mnogi bi naši "pisaoci" (piščići) platili za ovo pitanje, kako bi odglumili bogove pisanja koji iz oblaka diriguju sudbinama, emocijama i sentimentima, svojih naivnih čitalaca. Nema recepisa (recepta) za pisanje. Servantesov "Don Kihot" je u početku živio kao omladinski roman. Samo je, izgleda, Staljin "znao" šta i kako treba pisati. Naređivao je "petoljetke književnosti" (Roman o autoputu, poema o hidrocentrali)...

* GLAS: Danas, kada je svijet postao "globalno selo", kada je ljudima praktično sve na dohvat ruke, kada se sve informacije traže na Guglu, koliko je cijenjena pisana riječ među koricama knjige i koliko je ona uopšte tražena i popularna?

STOJIČIĆ: Teško onome ko se "iškoluje" samo na Guglu. Klonim se "guglaša" kad god mogu, jer su klonirani. Oni su ledenice, lutke od zvjezdane, guglovske slame, sijena, trica i kučina. To su čitaoci na struju, a struje sve češće nestaje. Knjiga je božija milošta. I sam Maršal Mekluan, prvi "predsjednik" Globalnog Sela, učio je kanadskog premijera Tridoa da se predizbornom govoru uči i čitanjem knjiga, a ne samo guglanjem. Iako naše vrijeme nije naklonjeno knjizi, vrijeme knjige je neuništivo. Nadam se da će pisci konačno progovoriti o "prokletim avlijama" izdavača.     

Bestseleri rashodovanih glumica

* GLAS: Prema Vašem mišljenju, kakvo je stanje na književnoj sceni danas. Kako kod nas, u regionu, tako i u inostranstvu?

STOJIČIĆ: Za inostranstvo, nisam pametan. Svaka prevedena knjiga je bestseler. Nevjerovatno! Sjećanja svake "rashodovane" glumice - genijalno je djelo! Knjigom pjesama "Brižit Bardo književnosti" sve sam o tome rekao. A regionalna književnost još uvijek je puna metaka i čaura, političke, vjerske i nacionalističke šizofrenije, puna "državne ljubavi". Zaboga, ne ratuje se zbog književnosti prve crte! Ponekad, u šali, prizivam revizora lijepe književnosti. Ovako, kola puna pisaca odoše u hendek. A hendeci su podrumi puni prihvatnih izdavačkih planova naših privatnih izdavača (čitaj - "izdajica" književnosti).      

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.