Marko Bačanović, pjesnik za Glas Srpske: Lični kosmosi nemaju granice

Za takav zavičaj vezao me i jezik sopstvene misli. To bi možda bio onaj dio "Dreke" koji bi se mogao nazvati zavičajnim i koji se neplanski našao na samom kraju zbirke, kao neko objedinjenje misli i ispunjenje dušinih vapaja.

Rekao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" pjesnik Marko Bačanović, iz Sarajeva, koji je nedavno objavio prvu zbirku pjesama "Dreka pamtivijeka".

GLAS: Od čega je satkana Vaša zbirka pjesama?

BAČANOVIĆ: "Dreka pamtivijeka" satkana je od niza vlastitih iskustava sajedinjavanja sa pjesničkim svemirom, kao i sa svemirima ljudi i mjesta kojima su me posljednjih godina nanijeli putevi. Mogla bi se nazvati i potraga za konačnim, u svevremenskom smislu, vremeprostorom, gdje je za jednog pojedinca moguće ostvariti stvaralačku harmoniju. Kao što to obično i bude sa svakom živom supstancom nakon kruženja beskrajima prirode, ona se vrati tamo odakle je i potekla. Neko će to mjesto nazvati zavičaj, samo što bi kontekst mog zavičaja vjerovatno bilo pomirenje sa samim sobom i vlastitim kontradikcijama i konačna modulacija i prihvatanje svog izvorišta kao ujednog staništa.

GLAS: Zašto baš ovakav naziv?

BAČANOVIĆ: Zamislite sopstveni oblik lišen svakodnevnične svijesti u smislu pokušaja potpunog odmicanja od nje. Kada se svedemo na nepatvoreno, hajdemo reći životinjsko, nije nam teško zamisliti se na ivici litice kako zavijajući poput vukova zazivamo nešto, a da ni sami nismo sigurni šta. I onda se taj zaziv poput nezadržive riječne bujice, odnosno kao nejasan jek vlastite duše, prolama nezadrživo klancima, dolinama i planinskim lancima, gdje god nas korak ili misao odvodili. U svom nepoznanju njegove suštine, taj jek nam se vraća i čujemo ga kao potpuni disbalans - dreku koja nas nagoni na bezgranična lutanja dok mu ne pronađemo plodno tlo umirenja i razvitka u obilje harmoničnosti. Na kraju će ostaviti trajne - pamtivječne posljedice na ono što jesmo, bez obzira na to kakvim se nastojali predstaviti u našim svakodnevicama. Mislim tu istovremeno na sve dobro i zlo što se tom drekom u nas ujeknulo.

GLAS: Šta je važno za mlade autore koji u današnje vrijeme odluče da stvaraju i objavljuju poeziju?

BAČANOVIĆ: Važno je prvenstveno stvarati u sajedinjenju sa vlastitom dušom, jer je to jedini pravi put da ono što stvorimo ikada bude prepoznato kao nepatvoreno i vrijedno. Potrebno je lišiti se sveg akademskog "znanja o kvalitetnom stvaranju" i pustiti da vas nose toci i odjeci vlastitih rijeka i "dreka". Jedino tako se iz čovjeka može izroditi njegov dvojnik - pjesnik, a tu je potrebno puno strpljenja i sazrijevanja, jer ima li u suštini išta teže za čovjeka nego li se izboriti sa vlastitom sujetom, koja će neumitno pokušati pomutiti bistrinu kojom nam duša na samom svom izvoru progleda na okolinu. Dok cijelim svojim bićem nismo sigurni da smo u tom sukobu izašli kao pobjednici, ne kažem da ne treba stvarati, ali svakako ne objavljivati, jer se tako samo možemo trajno pohraniti među gomile "pomodarskih sujetnih takmičara" koji danas sebe nazivaju pjesnicima, ostavljajući iza sebe tomove djela sa malo ili nimalo trajne vrijednosti. Onda lamentiramo nad tim kako poeziju niko ne čita. Možda bi bilo i drugačije kada bi ona u današnje vrijeme i postojala kao nepatvoren odjek pjesnikove duše.

GLAS: Da li je sve već napisano ili mi, kao različiti mali kosmosi, još uspijevamo iznjedriti nešto novo?

BAČANOVIĆ: Ne smatram tako. Vremena, ljudi i običaji gledano iz neke svevremenske vizure, koja je nama kao vremenom ograničenim smrtnicima naravno uglavnom nedostupna, mijenjaju se gotovo tektonski, a samim time i njihova književna percepcija. Prethodnim odgovorom sam se dobrim dijelom već osvrnuo na ovo pitanje. Naši vlastiti kosmosi, koliko god ih nazivali malima, kao i svaki kosmos, bezgranični su, a samim tim i mogućnosti kreacije unutar njih. Kao što se u svom tom kosmičkom haosu rađaju nove novcate zvijezde, tako će i stvaraoci uvijek biti sposobni da iznjedre predivnu misao i da je pretvore je u djelo.

GLAS: Mislite li da je značajno stvaranje bez potpunog upliva sopstvenog "ja" u najiskrenijoj verziji? Koliko pisanje sa distance urušava književnost?

BAČANOVIĆ: Kao što sam već rekao, mislim da je to sujetno "ja" možda najveći neprijatelj lijepe književnosti. Naravno da je "ja" kao "ja" u umjetničkom stvaranju neizbježno. Ono i jeste tu da ostavi prepoznatljiv autorski pečat, ali jedino njegovom izvornom iskrenošću, a ne priučenošću, možemo da se približimo njegovoj konačnoj univerzalnosti. Distanca o kojoj govorite je zapravo rezultat ogromnog upliva nauke o književnosti u književnost, koji bih lično nazvao i kontaminirajućim, a koji je možda i njen gorući problem. Današnji kritičari su zloupotrebom medija dospjeli na svojevrstan pijedestal, gdje su i svoje mahom bezuspješne književne pokušaje uspjeli proturiti i uzdići kao jedine relevantne. Problem je u tome što nauka i kritika svojim priučenim metodama nastoji percipirati nešto što je božansko i naukom neopipljivo, a potom vrijednosno klasifikovati i podmetnuti javnosti, koja starom dobrom propagandnom metodom vrlo lako pada pod njihov uticaj. Po istom se principu dijele i priznanja i nagrade. "Ja tebi serdare, ti meni vojvodo, ti meni pišče, ja tebi pjesniče" i svi sretni u tom sveopštem nepokretu. S te se strane i mladim autorima jako teško probijati, jer ih sa tog samoprozvanog pijedestala dočeka ili pljuvanje, bezidejna recenzija ili ipak potpuni zid ćutanja i to uglavnom kada je nešto jako kvalitetno, jer drugog načina da odbiju direktnu opasnost za svoju "nedodirljivost" nemaju. Tako autori počinju mjeriti svoje djelo na način na koji očekuju da će ga odmjeriti kritika i to je obično taj momenat kada u istom tom djelu zamire ono talenta i dušnosti što je u samoj njegovoj ideji možda i bilo prisutno. Na kraju krajeva, priča u vezi sa kritikom u suštini je i sporedna, jer istinski pjesnik i pjesma ostaće za vijekove vijekova, a njihov kritičar tek pokoju deceniju, a najčešće ni toliko.

Put književnosti

GLAS: Šta Vas je odvelo na put književnosti?

BAČANOVIĆ: Iz ove perspektive mogu tvrditi da je to možda bilo posljednje što sam planirao ili kako sam zamišljao svoje puteve. U meni je živjela neka potreba za kreacijom, ali mi je jako teško bilo definisati i pred samim sobom razotkriti njenu suštinu. U tom silnom lutanju duše i ličnom formiranju i književnost je pronašla mene kao medij. Ako vjerujemo da se sve dešava s razlogom, onda se valja i pobrinuti da tom razlogu doprinesemo. Koliko ću biti u stanju doprinijeti zavisi od toga koliko će čitalaca u ovom mom iskustvu duše pronaći svojoj duši blizak sentiment. To je ona hemijska reakcija, koja, nakon što percipiramo umjetničko djelo, nastane u nama i vrijedi više od čitave istorije svih nauka i teorija umjetnosti. Tada sami pred sobom, nakon što smo osjetili, u istom trenutku i znamo da li je nešto dobro ili ne. Više od toga teško da ćemo ikada uzmoći. Iskreno se nadam da će biti onih koji će saosjetiti sa mnom na taj pozitivan način.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.