Književnik Milenko Stojičić o antologiji ratne književnosti Republike Srpske Ne zanimaju me tematski ćorci ispaljeni iz repetiranog pera

Književnik Milenko Stojičić o antologiji ratne književnosti Republike Srpske  Ne zanimaju me tematski ćorci ispaljeni iz repetiranog pera 10.11.2017 09:36 | Aleksandra Glišić

Banjaluka - "Bole" me one priče koje su, u stilsko-jezičkom smislu, zadobile visoko mjesto na estetičkoj skali ali, su, nažalost, "pale" u potrošenoj tematici, opštim mjestima i ratnim motivima. Ne zanimaju me, dakle, "tematski ćorci" ispaljeni iz "repetiranog pera"!

Rekao je ovo za "Glas Srpske" banjalučki književnik Milenko Stojičić koji je priredio antologiju ratne književnosti Republike Srpske "Metaknute priče".

U obimnijem predgovoru, "Repetiranje pera" (Smrt kupljena za metak), kaže, pokušao je da spasi svoju "antologičarsku kožu".

- Predgovor, odnosno kritička, estetička strategija, načela vrednovanja spasavaju antologiju od tanušne, rasute panorame, kojoj je bitan zbir a ne izbor!... Rukovodio sam se, kako kažete, prije svega strogim poetičkim, odnosno estetičkim principom - da izabrane ratne priče, prije svega, zadovoljavaju visok literarni nivo - ističe Stojičić uz napomenu da ga je tresla antologičarska groznica zbog priča koje su "propale" kroz kritičko rešeto, ali i zbog autora koji će mu zamjeriti!

Međutim, to doživljava kao antologičarevu sudbinu, usud - uvijek je nekome "kriv"!

- Dakle, iz "gromile" od stotinak priča trebalo je najmanje polovinu - "zaboraviti"! Taj "zaborav" je za mene bio bezbolniji kada su u pitanju priče koje su same sebe eliminisale nultim, niskim pragom literarne pismenosti, bremene, zakovane grubim, hladnim, neobrađenim reporterskim (novinarskim!) stilom, ako se uopšte o stilu može govoriti - kazao je Stojičić.

Osim ratne tematike, još jedna zajednička nit povezuje priče iz ove antologije, a to je, kako kaže Stojičić, smislena, i, u semantičkom i simboličkom smislu, "zrela" rečenica, koja čitača izaziva ritmičkim i drugim emanacijama i energijama i vodi ga u avanturu čitanja.

- Druga aura koja izdvaja izabrane priče je - poetika neobičnosti! Rat je široka lepeza neobičnosti sa smrću koja je jedina - obična! (Na primjer, priče pokojnog akademika Radovana Vučkovića, ili Mome Kapora, zatim priče Tihomira Levajca, Nikole Tomovića, Slobodana Boškovića, Ljilje Đurić, Dragomira Simovića…) Na primjer, priča (nedavno preminulog) Dejana Đuričkovića) literarno-esejistički oslikava i odslikava fenomen rata, ratovanja, ratnika, smrti… - ističe Stojičić.

Pošto je u knjigu uvrstio i svoju priču, spremio je i odbranu, svjestan da će navući gnjev onih koji su se "prosuli kroz rešeto kritike". 

- Nije neuobičajeno - da i antologičar uvrsti sebe među "izabrane"! (To odlučuje redakcija i recenzent!) Ali je priželjkujem da budem polemički izazvan (da budem izložen polemičkom atentatu!), pa da me onda priča sama odbrani, kao pancijer-košulja pletena od rečenica! U mojoj priči bojevi meci se "premeću" u - kestenje! Tako sam, naime, smirivao kćerkicu koju su probudili noćni rafalni pucnji pijanih vojnika koji su se vraćali sa fronta na dopust - priča Stojičić.

Poslije nekoliko sastavljenih antologija nije mogao da zaobiđe temu rata primjećujući da rat i smrt prate čovjeka od pamtivijeka.

- Kada bi iz biblioteka "protjerali" ili "pobili" ratne knjige (knjige o ratu) - biblioteke bi zjapile poluprazne! Ratne teme su upletene i u svetotekst, u drevnu književnost, do dana današnjega. Najveći svjetski pisci su "ratni pisci"! Da zabranimo "čitanje" rata, na šta bi "spali", na primjer, Homer, helenski tragičari i pjesnici, pisci ostalih drevnih književnosti, Tolstoj ili naši, Andrić, Crnjanski, Krleža, pisci naših dana?! - kaže Stojičić.

Osjećao je veliku potrebu i odgovornost da upravo ove priče okupi među koricama jedne knjige.

- Nažalost, moram da kažem, iz pijeteta prema poginulim, da smo zaboravili da pamtimo, da smo zaboravili da je pamćenje vaskrsenje svega što pamtimo! Da i ne spominjem da se takmičimo ko će prije zaboraviti i rat, i poginule i sve one ratom obilježene! Oni koji uče nemaju od koga da nauče - da je književnost velika pamtljivica, i da je najelastičnija, najdugovječnija njena forma pamćenja i sjećanja! Oslušnimo kako i danas molećivo i bolećivo odjekuje ona latinska: Memento mori! Sjeti se mene! Sjeti me se!...  - kazao je Stojičić napominjući da je iskreno iznenađen i nagrađen "telegramima" čitalaca, koji su s njim na istoj "čitalačkoj dužini".

Pečat autora

- U priči Radovana Vučkovića izbjeglička kolona doživljava katarzu uživo posmatrajući izbjegličku tragediju konjića i kobile!... U priči Mome Kapora smrt gine u smrti krave na brisanom prostoru ratnoga inferna… Priča Slobodana Boškovića je mistifikacija nenapisane priče Radovana Bjelogrlića - priča u priči modernoga prosedea, oprirođenog dijaloga… I da ne nabrajam više, da ne otimam kruh nasušni čitalaca - kaže Milenko Stojičić dodajući da je svaki autor dao lični pečat ratnoj tematici.

Stvaralaštvo

Milenko Stojičić je pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar, esejist, antologičar i feljtonist. Objavio je četrdesetak knjiga različitih žanrova: roman,  pripovijetka, pjesma, antologija (panorama), književna kritika (esej)... Njegova djela prevedena su na ruski, francuski, njemački, mađarski, slovenački i estonski jezik. 



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica