Dramski pisac Tanja Šljivar za Glas Srpske: Narod zna gdje živi, ne trebaju ni umjetnici ni političari da mu otkrivaju

Naravno, "Zaplet 09" nije bio jedini povod za razgovor sa autorkom drama "Pošto pašteta?", "Grebanje ili Kako se ubila moja baka", "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali", "Ali grad nas je štitio", koje su sa velikim uspjehom izvedene na teatarskim scenama u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Poljskoj, Austriji, Španiji i Njemačkoj. Iduće sezone imaće tri premijere, a baš ovih dana kada je boravila u Banjaluci, svom rodnom gradu, predala je drugi magistarski rad, ovaj put iz primijenjene teatrologije u njemačkom gradu Gisenu. U Štutgartu je očekuje njemačka premijera komada "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali", u Berlinu praizvedba komada "Kao i sve slobodne djevojke" i u Beogradu, u Ateljeu 212, takođe praizvedba komada "Režim ljubavi", koji je ovo pozorište naručilo od nje. Tanja je za "Glas Srpske" ukazala na značaj "Zapleta 09", govorila o svom poimanju kulture, stanju u društvu.

 - Festival "Zaplet 09" je Banjaluci prijeko potreban pozorišni festival koji nudi specifičan fokus (na mlade glumce i glumice), u odnosu na etablirani Teatar fest "Petar Kočić", koji pretenduje na širi pregled prethodne pozorišne sezone u postjugoslovenskom prostoru. "Zaplet" je sada već festival sa dugim trajanjem, zanimljivim pratećim programima i gostima, te što je najvažnije - festival koji iz večeri u veče ima posvećenu i zainteresovanu publiku - smatra Šljivar, koja je kao studentkinja generacije diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2011. godine i završila master studije iz dramaturgije na istom fakultetu.

Razgovarajući o kulturi kao identitetu naroda, Šljivareva je istakla da je ne zanima kultura koja bi se identifikovala sa bilo kojim narodom.

- Jedan dio takve kulture pripada folklornim društvima, etnografskim muzejima i slično, drugi dio možemo posmatrati kao ostatke progresivne socijalističke tradicije, gdje je kategorija "naroda" bila mnogo šira i inkluzivnija, te u tom smislu institucije koje su nosile nazive "narodno" su zaista i služile emancipaciji naroda, ali ta kategorija se nije izjednačavala sa nacijom. Mislim da bi danas trebalo težiti internacionalizaciji kulture, te da ako se na nečemu insistira, u katalozima, najavama i slično, pored imena umjetnika, umjetnice ili grupe najviše može da stoji grad u kom trenutno žive i rade - smatra ona.

Nažalost, ova djevojka britkog uma i velikog talenta, Banjaluku je napustila prije deset godina, a za sve te godine sa svojim pozorišnim pričama i željom za obrazovanjem obilazila je svijet i bogatila se iskustvom. Na pitanje da li ona kao neko sa strane, a ipak upoznat sa situacijom u Banjaluci, može vidjeti neki pomak, odgovara da nije kompetenta da komentariše.

- Za mene su svi gradovi SFRJ, tokom devedesetih godina, izgubili većinu nečega što se moglo smatrati urbanim u kulturološkom smislu, te su se desili urbicidi, o čemu u vezi sa Banjalukom opširno i zanimljivo piše i govori Armina Galijaš - kazala je ona.

Ono što je raduje danas u Banjaluci je na primjer BASOC.

- Za ozbiljniju ocjenu trebalo bi mnogo više prostora i vremena, ali razne stvari, poput onoga što se dešava sa "Incelom", Animafestom, Prostorom, Nevid teatrom i "Jazavcem", mnoge izložbe u Muzeju savremene umjetnosti, pokazuju da je potreba za kulturom u gradu ogromna, da se kulturom ovdje ozbiljno bave mnogi građani. Nažalost, infrastruktura svega toga ponekad je neodrživa i zbog nesistemskog i sporadičnog finansiranja vrlo često zanimljivi festivali i umjetnički prostori se samo pojavljuju pa nestaju u ciklusima - objašnjava ona.

Vjeruje da u ovakvim društvenim okolnostima narod i te kako zna gdje živi, te da mu ne trebaju ni umjetnici ni političari da mu to otkrivaju.

- Ljudi u pozorište, kao i u druge institucije kulture, i umjetničke događaje dolaze da bi mislili, zajedno, i individualno, o nečemu što je već dobro poznato. To je, na primjer, kao drugi prostor, okvir za slobodno razmišljanje kakav recimo ne pružaju škola, porodica ili mediji - zaključila je Šljivareva.

Vrijedna priznanja

Šljivareva takođe piše i objavljuje kratke priče, radio drame, scenarije za kratke filmove i teatrološke tekstove. Za dramsko pisanje osvojila je nekoliko nagrada, među kojima su: Sterijina nagrada, "Slobodan Selenić", "Borislav Mihajlović Mihiz", "Kočićeva knjiga" i "Miodrag Žalica", a drame su joj prevedene na desetak jezika. Bila je gošća književnih rezidencijalnih programa IHAG, Grac, Austrija i Museums Ljuartier, Beč, Austrija,

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.