Darko Cvijetić, književnik i režiser, za “Glas Srpske”: Umjetnost ne manipuliše činjenicama kao istorija

Darko Cvijetić, književnik i režiser, za “Glas Srpske”: Umjetnost ne manipuliše činjenicama kao istorija 11.05.2019 11:41 | Milanka Mitrić

Istorijske činjenice postaju umjetničke činjenice čim ih umjetnost osvaja. Više istorija manipuliše činjenicama nego umjetnost. Umjetnička manipulacija nikada nije toliko maligna kao istorijska.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik, režiser i dramaturg Darko Cvijetić, koji je jedan od učesnika ovogodišnjeg Festivala književnosti “Imperativ”, koji će biti održan od 30. maja do 3. juna u Banskom dvoru Kulturnom centru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

GLAS: Iskazujete li sebe više kroz poeziju, prozu ili režiju?

CVIJETIĆ: Poezija je moja osnovna vokacija. Ostalo bih nazvao varijacijama, drugožanrovskim autopropitivanjem - kako djelovanje u pozorištu, tako i povremene izlete u romanesknost ili kratkopričanje. Pozorište je moja dječačka fascinacija čudom, i u pozorištu sam već gotovo 35 godina. Teško je reći gdje više sebe iskazujem, radi se uvijek o baštovanskom poslu njegovanja i strpljivosti, ali svakako da je jezik zemlja kojom grijem ruke i u koju sadim odbljeske stvarnosti. Poetički zanos jezikom je moj odgovor na poziv postojanja i lako je prenosiv u druge oblike umjetnosti. Često u teatru ima više poezije nego u književnosti, a ponekad pokret i govor više sanjaju od pjevanja.

GLAS: Koliko nas uništava ćutanje? Jesmo li narod koji radije zakopava sve u sebi nego što govori, idući linijom manjeg otpora?

CVIJETIĆ: Ćutanje je antiempatijsko, drži nas u jednoj  istini i sprečava da vidimo stvari iz više uglova. Ćutanje je uništavajuće i zbog onih koji dolaze nakon nas. Zakopavanje u sebi i negovor stvaraju kritičnu masu nekazanog, koja počinje da nas guši i jednoobrazuje. Govorom nadilazimo bivanje i prelazimo u aktivno trajanje. Idući putem manjeg otpora počinjemo povlađivati neslobodnosti, razoružavamo sebe i svijet nam ostaje nerastumačen i gluv. Aktivitet jeste osvajanje sopstvene slobode, shvaćene kao potvrda naše ljudskosti. Bez slobode da pustimo svijet u sebe ostajemo sami, maleni i nerazumljivi, upalančeni i uplašeni. Govoriti nije hrabrost. To je jedini ljudski resurs nedohvatan životinji, uz saznanje o smrtnosti.

GLAS: Koliko je opasna manipulacija istorijskim činjenicama u samoj umjetnosti? Može li se sve opravdati umjetničkom slobodom?

CVIJETIĆ: Umjetnost, ako je umjetnost, činjenicama ne može ništa, i ništa i ne pokušava. Ali, umjetničke istine su često vrhunska istoričnost. Sjetimo se prve napisane drame, Eshilovih “Persijanaca”. Prvom dramom je čini empatijska interpretacija istorijskih činjenica. Eshil kao grčki pisac i ratnik opisuje svega osam godina nakon Salaminske bitke, persijsku, protivničku stranu i njeno viđenje rata, plakanje njihovih majki. Tim činom grčka drama postaje prva napisana drama svijeta i time nadrasta varvarstvo. Umjetnička sloboda je primarno sloboda uopšte. Ako umjetnost pokušava manipulaciju radi izvrtanja istine, prestaje bivati umjetnost i samu sebe poništava.

GLAS: Šta za sobom vuče prelazak iz pjesničkog u prozni svijet?

CVIJETIĆ: Jezičku oskudicu, bez obzira na šire polje djelovanja. Poezija se primarno bavi jezičkim materijalom, a prozni svijet zahtijeva organsku priču, drugačiji red i organizaciju jezika i veću prohodnost. Pričanje priče podrazumijeva manje zauman govor, veću razumljivost i pliće jezičko tkivo. Prozni narativ je moj izlet, svakako ne nikakvo pravilo, i već sljedećom knjigom, koja je upravo objavljena, brzo se vraćam “na svoj teren”, u poetički diskurs.

GLAS: Oživljavanje književnih klasika na sceni je svevremeno. Koliko mislite da je danas prihvaćeno, vjerno prikazano i potrebno?

CVIJETIĆ: Moje shvatanje književnih klasika u pozorištu  podrazumijeva reinterpretaciju, ne iščitavanje i puki prenos na scenu. Književni klasici i ne trebaju scenu koliko trebaju čitače, tj. čitanje. Postavljanje književnih klasika u pozorištu uvijek je uslovljeno vremenom u kojem se postavlja na scenu i o njemu zavisi. Iščitavanje bez te uslovnosti ostaje na nivou  hermeneutike površine i banalnosti. Ako ćete postavljati, recimo, Steriju kako je postavljan u njegovo vrijeme, promašujete sve i otupljujete satirički potencijal koji njegove drame nose sa sobom i zbog kojeg je sam Sterija bio izopšten iz društva. Tumačenje Sterije danas zahtijeva rekonstrukciju današnje satiričnosti i time ga vraća svevremenosti. Oživljavanje je potrebno, ali svevremenost se postiže izmještajem klasika značenjskom premosnicom u današnje vrijeme. Sve drugo vodi u banalitet i skrnavljenje suštine.

GLAS: Učestvujete u programu “Poeziju će svi čitati” na festivalu “Imperativ”. Koliki je značaj ovakvog festivala?

CVIJETIĆ: Samo ime festivala “Imperativ” govori o značaju festivala ovdje i sada, kada je književni govor opustošen najgorom vrstom lošosti i najplićim pjevanjem lišenim svake metafore. Ukazuje na krajnju potrebu da se književno govorenje uzvisi na nivo na kojem zapravo i premašuje društvenu valorizaciju. Imamo razoreno društvo, i pitanje je koliko je književnosti u njemu. Bilo je krajnje vrijeme da se književnost počne brinuti za sebe i da se počne braniti od opšte nekulture i nasrtaja masovnih medija na govor i pjevanje.

GLAS: Koliko su nam potrebni festivali u slavu umjetničkog stvaralaštva? Da li ste optimista kada je to u pitanju?

CVIJETIĆ: Optimista sam, dakako, čim još pišem, ili pokušavam da pišem. Festivali u slavu umjetnosti ne mogu biti promašaj i nikada nije dovoljno rada na tome. Festivali su praznici, prilike da se različite kulturološke matrice susreću i uvezuju. Ne možete umjetnički postojati bez tog i takvog mjerenja, bez pokazivanja i dokazivanja svoje svjetskosti.

“Šindlerov lift”

GLAS: Šta ste sve satkali u Vaše djelo “Šindlerov lift”?

CVIJETIĆ: Pokušao sam satkati priču o nestanku jedne zemlje, o uništenju sna o zajedništvu. “Šindlerov lift” je teško nazvati romanom, teže je odustati od te odrednice. To je možda poemska postmodernistička priča u kojoj sažimam iskustvo svojega odrastanja i užas urušavanja tog svijeta. U soliteru koji je mjesto života ljudi raznih nacija i zanimanja miješaju se sudbine i usudi, tragedija i zlo bivaju osnova za konačni kraj odrastanja. Lift iz naslova je ubio djevojčicu Stojanku K. i tako se našao kao metafora giljotine za sudbine stanara.

Od “Šindlerove liste” kao liste za spas lift počinje bivati onaj koji proriče udes i odvlači u smrt. Tkao sam sopstveno ježenje i oplakivanje, empatijsko tkivo unutar trajne opečenosti ratom, pokušavajući da rat ostane u drugom planu, da se pucnjevi ne čuju, nego osjećaju u domenu straha i užasa. Postoje signali o scenariju za film i za pozorišnu predstavu, što bi tkanju romana dalo novu mustru i drukčije sagledavanje ispričanog.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica