Aleksandra Marilović, književnica, za “Glas Srpske”: Pisanje je bespovratno darivanje

Danko Kuzmanović
Aleksandra Marilović, književnica, za “Glas Srpske”: Pisanje je bespovratno darivanje

Mlada književnica iz Dervente Aleksandra Marilović, nakon dvije zbirke poezije i jednog romana, objavila je novo djelo.

Riječ je o zbirci poezije “Crvene cipele na kiši” kojom, kako ona kaže, pomaže čitaocima da pobjegnu “čarobnim cipelicama, od dosadnih razgovora i opštih mjesta”.

GLAS: Vaša nova zbirka “Crvene cipele na kiši” je izašla iz štampe. Pošto još nije promovisana, možete li nam reći šta da očekujemo?

MARILOVIĆ: Možete da očekujete nešto poezije, mnogo rada i bijeg sa čarobnim cipelicama od dosadnih razgovora i opštih mjesta, koja nas na svakom ćošku sačekuju, u moju tišinu koju sam odlučila podijeliti sa svakim onim čitaocem koji je “dobar, a slučajno sam”.

GLAS: Da li imate neke posebne uzore kada je riječ o ovoj zbirci?

MARILOVIĆ: Kaže naš Jerotić: Kako spoznati sebe? Čitaj ponovo knjige koje su te oduševljavale sa dvadeset godina. Mnogo puta sam već ponovila da sam mislila kako ću čitajući knjige naučiti sve o ljudima. Međutim, to se nije baš tako ispostavilo. Arčila sam, ništa nisam štedjela. Zato sam za uzvrat našla ove darove kao zlatnike ispod jastuka. Voljna sam ih dijeliti sa vama, jer sve što darujem - moje je bespovratno. Kao što su meni davali Mak Dizdar, Čezar Paveze i još mnogi pjesnici, ti skromni ljudi koji znaju da ni od čega načine nepojediv kolač našoj gladnoj zemlji.

GLAS: Do sada ste objavili dvije zbirke pjesama, “Zdravicu utopljenika” i “Miraz u zvijezdama”. Da li ste zadovoljni recepcijom svojih djela kod publike?

MARILOVIĆ: Često mi to pitanje postavljaju i ja zaista ne znam šta ono podrazumijeva. To je kao da me neko pita smeta li ljudima što ti dišeš ili? Ja prosto pišem, podajem se tome i ne razmišljam. Kao kada je čovjek zaljubljen, mlad, a sve je to već pitanje jedne plemenite drskosti. Mada, ne mogu reći da mi nije važno šta se desi u očima koje me putem sačekuju.

GLAS: Prošle godine objavili ste i roman “Kompleks gospođe Bovari”. Da li je taj roman plod Vaše hrabrosti ili potrebe da ideje sprovedete u djelo?

MARILOVIĆ: Nije tu bilo ni hrabrosti niti ideja, kao što čitalac pretpostavlja. Meni je samo trebalo prostora koji mi poezija više nije mogla pružiti. Toliko toga nisam shvatala. Pisci koje sam čitala samo su slijegali ramenima na moja pitanja i ja sam ušla u pisanje romana kao u neku ljubavnu avanturu od koje ništa ne očekuješ, a dobiješ sve. Naši ljudi vole savjete. Nema potrebe za tim. Pisci nisu neki drevni pametari. Naprotiv. Oni su samo radoznali kao djeca, vole da zapitkuju svijet oko sebe. Dosadni su i Bogu i narodu.  Ono što sam ja mogla učiniti jeste otvoriti um i dušu, ne naturati rješenja i dobila sam onoliko koliko zaslužujem.

GLAS: Postoji li nekakva krajnja namjera koju želite da postignete svojim stvaralaštvom?

MARILOVIĆ: Imam skrivenu namjeru da čitaocima podvalim čarobne cipelice od kojih će kao Doroti (Čarobnjak iz Oza) uspjeti da pobjegnu bar na trenutak svim grabežljivcima njihovog raspoloženja i pokazati svakome čovjeku koliko je bitan. Ako čitaocu samo vratim ono što mu je oduzeto - ja sam mnogo postigla.

GLAS: Kakav je, po Vama, položaj pjesnika, a i pisaca u regionu? Pratite li nečiji rad naročito?

MARILOVIĆ: Prost: sve mogu, a ništa ne moraju. Ne očekujte od mene onu tipičnu pesimističku sliku o položaju pisca. Oni toliko imaju i toliko daju. Čemu njima skupocjeni automobili kada oni mogu da lete. To je za one prema kojima priroda nije bila majka. Pjesnici nisu kao mnogi drugi nesrećni ljudi što su, kako je to naš Vuk kazao, svoj um dali pod arendu pa moraju da misle kako drugi 'oće. Ne, ne...

Ljudi, čitajte Milana Rakulja, Igora Vargu, Dajanu Petrović i vratite konačno vjeru u sebe.

O nagradama

GLAS: Kakav je Vaš odnos prema nagradama koje ste dobijali? Da li su Vam samo veća obaveza ili su podsticaj da radite dalje i nešto čime se ponosite?

MARILOVIĆ: Nagrade su samo ruke ljudi koji su me putem prepoznali, utješno potapšali po ramenu, kazali: “Aleksandra, sve je u redu”. Ljudi koji su utišali moju gordost i pustili me da radim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana