Reditelj Aleksandar Pejaković za “Glas Srpske”: Kuća dječje duše kao izazov
Pozorište je mnogo više od kulturne ustanove. Ono nas uči i duhovno razvija, kreirajući misleću publiku. Banjalučka pozorišna umjetnost baštini dugu tradiciju i oduvijek je imala posebno mjesto na kulturnoj i društvenoj sceni. Radujem se što upoznajem sve više mladih ljudi koji su svjesni važnosti teatra u njihovim životima i koji imaju razvijenu potrebu za redovnim odlascima u pozorište.
Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” Aleksandar Pejaković, kućni reditelj Dječijeg pozorišta RS, koji već godinama ostavlja pečat u Banjalučkom studentskom pozorištu i u Narodnom pozorištu RS, koji je nedavno završio lutkarsku režiju na Nacionalnoj akademiji za teatarsku i filmsku umjetnost “Krsto Sarafov” u Bugarskoj.
GLAS: Možete li nam reći Vaša iskustva prilikom rada i obučavanja u jednoj takvoj ustanovi?
PEJAKOVIĆ: Privilegovan je osjećaj biti dio nacionalne akademije u Sofiji gdje su pristupna predavanja imali ugledni filmski reditelji: Nikita Mihalkov, Dejvid Linč, Karlos Saura, Tadeši Suzuki i glumačka diva Klaudija Kardinale. Privilegija je imati i mogućnost da za mentora dobijete eruditu kakav je bugarski profesor Slavčo Malenov. Bogatstvo koje vam pružaju kvalitetna predavanja nije važno samo za struku i obrazovanje, već i za život. Na studijama je moj individualni rad imao je za cilj da istražujem specifičnosti lutkarskog pozorišta izraženog na osnovu savremenih teatarskih gledišta 20. vijeka, od pre-modernog do postmodernog vremena, upoznavanje sa savremenim procesima povezivanja glumca sa lutkom i načinom uticaja ovih procesa na gledaoca, kao i sa žanrovskim specifičnostima lutaka kao što su: marioneta, ginjol, javajka i mapet lutka. Lutkarska obuka u Bugarskoj mi je omogućila i da kao student gostujem na festivalima gdje sam imao priliku da gledam nekoliko predstava jednog od najvećih živih lutkarskih režisera Filipa Žentija.
GLAS: Mislite li da lutkarstvo kod nas ne dobija pažnju kakvu zaslužuje? I kako se to može to promijeniti?
PEJAKOVIĆ: Iako nerado to priznajem, u segmentu prepoznavanja vrijednosti lutkarstva mi istinski ne pripadamo Evropi, čiji su gradovi obimnu infrastrukturalnu i upravljačku izgradnju specijalizovanih lutkarskih pozorišta imali tokom čitavog 20. vijeka. Ako želimo da unaprijedimo lutkarstvo u Srpskoj nije dovoljno samo podržati lutkarske festivale ili neki od lutkarskih projekata sa nekoliko hiljada maraka. Smatram da je u narednom periodu potrebno da gradovi u Srpskoj dobiju lutkarske scene - zasebne ili u okviru centara za kulturu. Najvažniju ulogu u toj misiji trebalo bi da odigra Akademija umjetnosti u Banjaluci.
GLAS: Odabrali ste Branka Ćopića i stvaranje predstave “Doživljaji mačka Toše”. Kako je teklo nastajanje ovog komada?
PEJAKOVIĆ: Suočavajući se sa zadatkom dramatizacije za lutkarsku predstavu sjetio sam se davno zapisane izjave Branka Ćopića da mu je najdraže djelo “Doživljaji mačka Toše”. To je odmah morao biti i moj izbor. Kao bitnu temu komada prepoznao sam lijenost, koja je uvijek prisutna, kako kod odraslih tako i kod djece. Ćopićeva bajka odvodi nas u davno doba, koje nam kaže da je taj problem veoma star, kao što su stari svijet i čovječanstvo. U ovom komadu mačak Tošo se pojavljuje u ulozi odraslog djeteta, a djed Trišo zastupa roditelja. Odlučio sam da iz originalnog djela izostavim dnevnike koje je vodio pas Žućo, jer prema mom mišljenju ti zapisi usporavaju akciju koja je neophodna za lutkarski teatar, kao i da nadogradim uvodnu i završnu scenu sa originalnom Ćopićevom pripovijetkom “Mačak otišao u hajduke”, koja na kraju dovodi do toga da djeca uvide da je lijeni mačak Tošo naučio lekciju i shvatio da mora da poštuje svog djeda Trišu.
GLAS: Iz Kine ste dobili poziv za saradnju i rad na lutkarskoj predstavi. Šta planirate da režirate?
PEJAKOVIĆ: Ukazana mi je velika čast kada sam dobio tu ponudu. Boraveći ljetos u Kini sa Dječijim pozorištem RS razgovarao sam sa mnogim kolegama, bilo je razmjena energija, ideja, djece koja su učestvovala u našoj pozorišnoj čaroliji. Pravo je uživanje raditi u takvoj atmosferi, ali buduće projekte u Kini ću morati da odgodim na neko vrijeme, jer privodim kraju izradu doktorske disertacije koju bi uskoro trebalo da branim u Ljubljani.
GLAS: Da li Vam je teže režirati za djecu ili za odrasle?
PEJAKOVIĆ: U pozorištu za odrasle gledaoci znaju da glumci nisu stvarni likovi. S druge strane, djeca se u potpunosti prepuštaju iluziji pozorišta, mada i oni rado zaviruju iza kulisa. Meni je u fokusu dječji teatar, između ostalog i zato što ne želim da im narušim iluziju. Iako je stvaranje za odrasle dugotrajan posao, mnogo teže je raditi za djecu. Djeca ne dolaze sama u pozorište, nego sa odraslima, a mi stvaraoci predstava smo obavezni da predstava dopre i do njih. Zadovoljstvo je potpuno ako smo ispunili očekivanja male, ali i velike djece.
Podrška i zahvalnost
GLAS: Šta novo možemo očekivati iz Vaše rediteljske radionice?
PEJAKOVIĆ: Meni je pozorište drugi dom. Bilo da sam u Dječijem pozorištu, gdje sam zaposlen, u Narodnom pozorištu Republike Srpske, u kojem sam trenutno predsjednik Upravnog odbora ili u Studentskom pozorištu, koje je moje utočište za snove, ja sam u svojoj kući. U svemu što radim nastojim da dam svoj maksimum i ostavim trag. Ne planiram unaprijed gdje ću i šta režirati, jer tu je čitav splet okolnosti. Ulažem trostruke napore da uradim nešto dobro za grad, za pozorište i za kulturu. Nerijetko nailazim na osude, ali i na iskrenu podršku vodećih autoriteta pozorišne umjetnosti, zahvalnost publike i mladih sa kojima radim. Kad sve to sagledam - ima smisla.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
