Vladimir Tabašević, dobitnik NIN-ove nagrade za “Glas Srpske”: Istinske žrtve stradaju zbog ćutanja i trpljenja

Milanka Mitrić
Vladimir Tabašević, dobitnik NIN-ove nagrade za “Glas Srpske”: Istinske žrtve stradaju zbog ćutanja i trpljenja

Istinska žrtva nema vremena, snage, glasa, reči i načina da se ispostavi kao žrtva i da pokaže na sebe da je žrtva. Istinske žrtve su uglavnom tihe, bezglasne, nosioci vrlina, one gotovo uvek, osim što stradaju ekonomski, emotivno, psihološki, stradaju i zbog ideje o ponosnom ćutanju i trpljenju.

Narod kaže - ćutim, ne žalim se, a u tome ima toliko vapaja, žaljenja. Ne govorim da je svaka žrtva - manipulacija sa pozicijom žrtve, ali da se manipuliše (tuđim) žrtvama - o da, to se i te kako dešava. Neki čak obilato zarađuju od toga. Profitiraju i ekonomski, ali i kao samoproklamovane “etičke veličine”. 

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za roman “Zabluda svetog Sebastijana” Vladimir Tabašević, koji večeras u 19 časova gostuje u vijećnici Banskog dvora Kulturnog centra.

GLAS: Zašto žrtve doživljavamo kao nužno dobre? I zašto mislimo da smo baš mi pravednici koji mogu da poprave sve?

TABAŠEVIĆ: Zato što nema “nepravednika” koji za sebe kaže: ja sam nepravednik. Uvek su tu neka pravednička nastojanja u igri. U ratovima se isteruje pravda, svako na svoj način isteruje i shvata je. U romanu postoji jedna rečenica: “Pravda je morala da bude namirena, nevažno nad kim.” Čovek je osvetoljubivo, ucveljeno biće. Voli svoju poziciju žrtve, ona mu služi kao pokriće, kao povod, za njegove interese. Nema tog prljavca, ili su retki, koji kaže: E, sad ću nekome da naudim. Ne, uglavnom sebi ispriča priču kako je ono što je naumio da uradi, u interesu dobra. I tako, kao što reče Simon Vejl: “Zlo je senka dobra”.

GLAS: Šta sve činimo iz najboljih namjera, prema bliskim ljudima i prema svijetu uopšte?

TABAŠEVIĆ: Činimo ono što bismo hteli da je nama činjeno i da se nama čini. Ovo je zaista trivijalan odgovor, ali taj manir “dobročinjenja” je toliko rasprostranjen uprkos tome što je trivijalan kad se razume poreklo pravdoljubivih nastojanja. 

GLAS: Šta je najveća zabluda današnjeg čovjeka?

TABAŠEVIĆ: Meritokratski mit - da su trud i inteligencija dovoljni za famozni “uspeh”. Pored toga što je sama ideja “uspeha”, na kojoj se toliko insistira, nametnuta i, po sebi, duboko pogrešna.

GLAS: Može li da se uradi dobro djelo i da se ćuti i ne govori svijetu? I mislite li da postoji nesebično dobro djelo?

TABAŠEVIĆ: Bazična etika, hrišćanska, jeste da se “dobro” ćutke čini, u tišini svog srca. Da se od toga ne pravi karneval milosrđa u kojem ćemo uzeti glavnu ulogu. Trguje se dobročinstvima i logika krupnog kapitala ima svoj udeo u sveopštoj raspodeli “milosrdnih akcija”. Zbog toga je, između ostalog, Luj Altiser propagirao “teorijski antihumanizam”, ideju kojom je računao da je moguće suprotstaviti se toj faktičkoj zloupotrebi od dominantne (neoliberalne) ideologije svih onih aspekata međuljudskih odnosa koji podrazumevaju saosećanje, empatiju, solidarnost. Drugim rečima, poznatim Kantovim imperativom rečeno, kada drugog ne tretiramo kao sredstvo, nego kao svrhu svog delanja.

GLAS: Kako sačuvati sebe pored pretjerane eksponiranosti svega oko nas, pa i nas samih?

TABAŠEVIĆ: To je jedan od imperativa sadašnjeg trenutka: da se pokazujemo, da se eksponiramo, da raznim sredstvima komunikacije lažno upućujemo na nekakvu pravu “suštinu” naših života, na ostvarenost: da nismo poklekli pred tempom života osim što smo uspešni, živimo određenim stilom života, postižemo sve, izlazimo, zabavljamo se, bančimo, a, pride, mukotrpno radimo. Moto današnjice je - eksponiraj se, inače ne postojiš.

GLAS: Zašto nismo slobodni i nećemo dostići slobodu o kojoj mislimo?

TABAŠEVIĆ: Zato što je “sloboda saznata nužnost”. Najpre razabrati šta je to sve što nam se nameće kao “sloboda”, pa onda videti da li to želiš, slobodno, ako je moguće. Uglavnom je lakše pristati na sve te fame o slobodi. Fama o revoluciji jedna je od velikih fama danas.

GLAS: Jesu li nagrade okovi ili krila?

TABAŠEVIĆ: Nekom su i krila okovi ako ne zna za šta služe te izrasline. A neko od okova, kresanjem, napravi vatru. Sve zavisi.

GLAS: Može li se živjeti samo od pisanja (ili od umjetnosti uopšte)? Ili se živi za umjetnost?

TABAŠEVIĆ: Potrudiću se da od onoga za šta živim, i živim. Valja mi imati i nekih granica. “Strasna mera”, što bi rekao jedan pesnik.

GLAS: Šta očekujete od gostovanja u Banjaluci i šta publika može da očekuje?

TABAŠEVIĆ: Nemam nikakvih očekivanja. Samo lepotu i radost. Volim Banjaluku. Vrbas je leden.

Mladi autori

GLAS: Postoje li mladi autori u regionu koje biste mogli da izdvojite zbog njihovih djela?

TABAŠEVIĆ: Postoje. Bojan Vasić, Almin Kaplan, Milica Blagojević, Mladen Samardžić, Nadežda Kirćanski. Neki pišu, neki su vizuelni umetnici, neki samo ćute, ali to nije neznatno. Važno je znati ćutati.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana