Pisac Nikola Dakić, povodom nagrade Slovo Podgrmeča 2017: Istinsko ja daje pravu vrijednost našem životu
Nagradu "Slovo Podgrmeča" za pjesničku knjigu "Trave" godine dobio je mladi pisac Nikola Dakić iz Novog Grada. Ovo je njegovo prvo književno priznanje, te iz tih razloga ima posebnu težinu i vrijednost za njega, a da nije bilo Ranka Pavlovića, pjesnika i književnika iz Banjaluke, na čiji savjet je poslao knjigu žiriju, svega ovog vjerovatno ne bi bilo.
Dakiću je ova vrijedna nagrada trebalo da bude uručena sinoć u okviru tradicionalne književne manifestacije "Šušnjar 2017" u Oštroj Luci. U susret dodjeli priznanja sa njim smo razgovarali o djelu ovjenčanom nagradom, inspiraciji, savremenoj srpskoj poeziji.
GLAS: Kada otvore korice "Trave" sa čim će se čitaoci susresti?
DAKIĆ: Moram naglasiti da sam veoma počastvovan nagradom koju je knjiga osvojila, naročito jer je nagrada ustanovljena kao sjećanje na stradanje Srba, Jevreja i Roma na Šušnjaru u Drugom svjetskom ratu. Knjiga "Trave" sastoji se iz tri dijela, međusobno povezana; prvi dio knjige oslikava odnos prirode i čovjeka. Jedan period mog života, koji je bio prepun slika i veoma inspirativan i koji se u vidu riječi nametnuo kao niz poetskih refleksija, dat je u knjizi kao izraz unutrašnje ispovijesti kroz pjesme pisane u drugom licu. One su pisane i kao svojevrsna poruka i obraćanje našem unutrašnjem ja, onom dijelu nas koji traži razumijevanje i spoznaju u svijetu promjenljivih stvari. Drugi dio knjige čine najviše ljubavne pjesme, objavljivane sporadično po internetu, a treći "Putovanje u Bangkok" je odlomak u kome ne postoji rečenica u svom uobičajenom smislu, riječi i slike se nižu poentilistički i orkestriraju cjelinu datu kroz niz neobičnih impresija na tradiciji naše poezije.
GLAS: Čija poezija na vas ostavlja najsnažniji utisak kada je riječ o pjesnicima koji su odavno ušli u antologije i program školske lektire?
DAKIĆ: Jako sam vezan za francusku književnost, nju stalno čitam. Ima nešto privlačno o u njoj, a naš srpski jezik je sjajno izražava. Meni pisanje jedne knjige uvijek zavisi od neke ideje. Bez ideje i maštanja nema istinskog stvaralačkog momenta. Stoga mislim da ideje vladaju svijetom, a ne novac. Trenutno čitam nobelovca Sen Džon Persa i njegove "Morekaze". Inače postoje knjige koje čitam svake godine, kao što su Dučićevi putopisi "Gradovi i himere" ili Hemingvejev roman "Starac i more".
GLAS: Kada biste morali izdvojiti autore savremene srpske poezije, koji bi to bili?
DAKIĆ: Volim da čitam poeziju Duška Novakovića, našeg savremenog pjesnika, čija me širina i sloboda uvijek oduševljava. Poezija i dalje ima onu snagu koju je imala nekad, pitanje je samo koliko je ko spreman da sažme bogatstvo jezika i to pretoči u djelo koje će opstati i biti čitano. Neke stvari tek čekaju da budu rečene, i ne sviđa mi se stav da je sve već ispričano i ispjevano, mislim da je veoma mali dio toga zapravo rečen. To je kao i sa svemirom.
GLAS: Koje mjesto pripada poeziji u 21. vijeku, s obzirom na to da je riječ o žanru koji nikada nije imao armije čitalaca?
DAKIĆ: Slažem se sa mojim profesorom Mihajlom Pantićem koji kaže da je naša savremena poezija bolji dio naše savremene književnosti. Hiperprodukcija romana čini ga nametljivim, a to nije uvijek najbolje u umjetnosti. Roman je izgubio svoju poetsku dubinu. A slaba strana te potrošačke literature je što ona uvijek ima svoj nastavak, nalazi se na fabričkoj traci, i ti romani se ne razlikuju posebno jedni od drugih. Uzmite na primer Floberov "Novembar" ili "Ljudi govore Rastka Petrovića" i uvidjećete to.
GLAS: Kako doživljavate pisanje, kao način da se kroz umjetnost obratite javnosti ili kao način da najbolji način izrazite svoj doživljaj svijeta?
DAKIĆ: Svi imamo želju da se izrazimo i da ostavimo neki trag iza sebe. Mislim da je želja za objavom svoga ja svijetu ono što prvo pokreće mladog pisca da nešto kaže, a to je u suštini jedna taština. Biti ja daje nekom snagu da to bude u knjizi, i to je dobro. Biti istinsko ja uvijek daje pravu vrijednost našem životu. Stvaranje je kompatibilno sa mijenjanjem svijeta oko sebe. Uvijek sam se se zgražavao nad ljudima koji žele da ruše, a ne umiju da stvore, stvaraju i da misle. To je i tragedija naših prostora. Na darovite i istinski talentovane pojedince se gleda sa sumnjom i oni su u našem društvu, gdje dominira suviše fizičko, ugroženi. Kod nas vlada mišljenje da je da bi se bilo uspješan potrebno biti fizički jak, sportista, na ostalo se gleda sa netolerancijom. Čak sam sklon da kažem da kao nacija imamo preveliku dominaciju tog sportskog, a malo inteligentnog i preduzimačkog. Istinski daroviti ljudi su često slabi, ipak kineska poslovica glasi: "Voda je jača od stijene, ljubav je jača od mržnje". Ako me pitate o doživljaju svijeta, mislim da umjetnost iznova stvara svijet, i tu je Vajld u pravu, umjetničko djelo je svijet za sebe i najbolji izraz jedne ličnosti.
"Hotelski gost" novo djelo
GLAS: Da li ćemo iz Vašeg pera uskoro moći nešto novo da čitamo?
DAKIĆ: Skoro sve svoje knjige pišem kao integralna djela, oslanjajući se na omiljene pisce i ono što čitam i promišljam. "Hotelski gost", ili infinitivna hronika života je knjiga koja čeka da ugleda svjetlost dana. U njima se infinitivnim glagolskim oblikom oslikava otuđenost čovjeka u savremenom svijetu. Žeđ za nekom vrstom približavanja sebi, kroz unutrašnji kaleidoskop slika i revitalizaciju iskonskog ja, nameće se i kao zapitanost nad apsurdom naizgled veoma važnih stvari u našem životu. Kroz nju se nameće pitanje postojanja dvije fundamentalno različite samoće: jedne među ljudima i druge koja je prirodna, i koja je bliska obnavljanju naše energije i umjetničkom stvaranju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
