Pisac Bekim Sejranović za “Glas Srpske”: Kao pisac moraš da lažeš, ali iskreno, od srca

Pisac Bekim Sejranović za “Glas Srpske”:  Kao pisac moraš da lažeš, ali iskreno, od srca 22.04.2019 13:30 | Aleksandra Madžar

Pisac Bekim Sejranović rođen je u Brčkom, godinama mu je adresa stanovanja u Oslu, a neke lijepe književne priče učinile su da, kako i sam kaže, Banjaluka na neki način postane njegov grad. I čitaoci u Banjaluci dijele slična osjećanja. Mnogo su puta dokazali da je Bekim njihov pisac.

 Neki čudni ili, bolje rečeno, pravi putevi spojili su ga sa direktoricom   banjalučkog Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” Sanelom Babić, pa je i Bekim postao član ove ekipe kao umjetnički direktor udruženja. Sejranović  je poslije duže pauze od pojavljivanja u medijima i na promocijama govorio za “Glas Srpske” u susret dolasku u Banjaluku na drugi Festival književnosti “Imperativ”, koji će biti održan od 30. maja do 3. juna u Banskom dvoru. 

GLAS: Kao umjetnički direktor Festivala “Imperativ”, čime se vodite prilikom izbora pisaca, pjesnika, izdavača koji će se predstaviti publici?

SEJRANOVIĆ: Prilično dobro poznajem književnu scenu u “regionu”. Mnogo čitam, za sebe mislim da sam, prije svega, čitalac pa tek onda pisac. Pratim nova izdanja već etabliranih književnika, ali i onih koji tek počinju i čiji talenat najavljuje njihov dolazak na književnu scenu i koje bi trebalo malo pogurati, predstaviti publici. Vodim se svojim književnim instinktom koji  je izrastao, kako iz vlastitog iskustva, tako i poznavanjem književne teorije. Pokušavam pronaći djela autora koja su neopravdano, igrom slučaja bila zapostavljena i predstaviti ih široj publici. Da skratim, vodim se vlastitim književnim ukusom, ne kažem da sam nepogrešiv, ali, eto, neko i to mora raditi -  čitati knjige i onda ih preporučiti umjetničkom savjetu festivala. Više čitam prozna djela nego poeziju, ali trudim se da svoj zadatak “umjetničkog direktora”, koji zvuči malo pompezno, obavim što je moguće bolje. Bitno je da se djela uklapaju u konceptualni program festivala, ali o tome se više brine umjetnički savjet.

GLAS: Kakav značaj za Vas kao pisca imaju književni festivali?

SEJRANOVIĆ: U vrijeme kada sam počeo da izdajem svoje prve knjige, između ostalog sam, upravo preko festivala, uspio da predstavim prozu čitaocima. Festivali su izvrsna prilika, kako meni kao piscu, tako isto i publici da napokon upoznaju pisce čija su djela čitali i u njima, eventualno, uživali ili su vas iz nekog razloga zaintrigirali. Ponekad bih znao reći da čitaoci ne bi trebalo da upoznaju autore, a pogotovo ne da sa njima raspravljaju o njihovim djelima, ali bilo je to kada sam već bio umoran od svih nastupa, festivala i promocija. Često se dogodi da se čitalac razočara u osobu, autora čije mu se djelo svidjelo, ali dešava se i obrnuto, da preko autora kog ste vidjeli ili upoznali na festivalu zavolite njegova djela. Treba znati da se književno djelo i njegov autor moraju znati razlučiti.

GLAS: Kako je došlo do toga da budete dio “Imperativa”?

SEJRANOVIĆ: Nekako spontano. Najprije sam imao dvije promocije u Banjaluci, ova druga je bila ipak mnogo uspješnija, a onda sam jedne jeseni, na nagovor direktorice festivala Sanele Babić, svakog drugog četvrtka predstavljao po jednog autora iz regiona, i svaki put je bilo sve više ljudi. Onda se rodila ideja da bude organizovan festival, možda ne veliki, ali kvalitetan u svakom slučaju. Prošle godine smo pokazali da se to može napraviti i mislim da su uživali i autori, a i publika, odnosno građani Banjaluke. Pri tome nam je bilo jako bitno da u cijeli program uključimo i omladinu, školarce, da se na neki način mladi zainteresuju za čitanje dobrih knjiga. Kad neko kaže “mladi ništa ne čitaju”, treba se zapitati: a šta ste im ponudili.

Bolje im je predstaviti nekog savremenog domaćeg autora kog će shvatiti mnogo bolje, pa preko njega doći do klasika, ako ih baš zanimaju. Ja sam Dostojevskog prvi put pročitao sa trideset godina. Tolstoja sa četrdeset. I drago mi je zbog toga jer tada sam bio dovoljno zreo da bih mogao shvatiti majstorstvo tih autora i značaj njihovih djela.

GLAS: Kako to se da se od posljednje promocije u Banjaluci niste mnogo družili sa čitaocima? Negdje ste i najavili da ćete se malo povući i odmoriti od putovanja. Možemo li na festivalu očekivati druženje sa čitaocima?

SEJRANOVIĆ: Imao sam određenih zdravstvenih problema, malo sam se zasitio i nastupa i intervjua, ovo je prvi intervju od posljednjeg festivala  u Banjaluci. Ponovo sam se vratio u Norvešku, u Oslo, jer na kraju i Oslo je, poput Rijeke ili Brčkog, moj grad. Trebalo je da se malo povučem, da ne bih dosadio ljudima, a treba ostaviti i mjesta mladim generacijama koje dolaze. Zadovoljan sam onim što sam napisao i time da se moje knjige relativno dobro, ako već ne prodaju, ono bar čitaju. Ali, doći ću na festival ovog proljeća, tako da bih mogao reći da je i Banjaluka pomalo postala moj grad.

GLAS: Kada možemo očekivati novi roman?

SEJRANOVIĆ: Volio bih i sam znati odgovor na to pitanje. Imam roman skoro gotov, ali nikako da ga završim jer sam trenutno zauzet nekim drugim stvarima koje nemaju veze sa književnošću. Ne žuri mi se. Trebala mi je mala pauza od svega, u zadnjih desetak godina objavio sam pet knjiga, preveo valjda isto toliko, nastupao od Vardara do Triglava, pa sve do sjeverne Norveške. Nadam se da će novi roman izaći sljedeće godine.

GLAS: Godinama živite u Oslu, pišete, govorite, prevodite na drugom jeziku i dobro ste upoznati sa socijalnom i društvenom slikom Norveške. Možete li povući paralelu, šta kultura znači za Norvežane, a šta sa ljude u BiH i RS?

SEJRANOVIĆ: Norveška je mnogo bogatija zemlja, tamo se mnogo više ulaže u kulturu, pa tako i u književnost. Postoje izdašne višegodišnje stipendije za “obećavajuće”, ali i etablirane  pisce. Postoji agencija NORLA, sa kojom sam i sam sarađivao, koja radi na širenju norveške književnosti u inostranstvu. Oni snose sve troškove prevođenja norveških djela na neki drugi jezik. Tako da, posebno u Srbiji, imate prevode skoro svih značajnijih savremenih autora. A da ne spominjem krimiće Joa Nesbea, koji su preplavili svijet, iako se radi, po mom mišljenju, u najboljem slučaju, o prosječnoj literaturi u žanru “krimića”. Iza njega je stala norveška književna industrija i stvorila svjetsku zvijezdu.    

Ako objavite knjigu, roman, u Norveškoj ga odmah otkupe sve biblioteke, što je oko hiljadu primjeraka, čime se pokriju troškovi izdavanja, a i sam autor dobije prilično dobar honorar.

Ne znam da li Norvežani čitaju više nego mi, ali definitivno više kupuju knjige. Pojedine knjige dostižu tiraže od preko sto hiljada primjeraka, a to je mnogo za zemlju od pet miliona ljudi. Dok je kod nas, u “regionu”, toliko knjiga uspjela da proda jedino Nives Celzijus.

GLAS: Kao pisac koji se često ogoli u svojim djelima, nemate problem s istinom, predstavljanjem mračne i svijetle strane sebe. Vjerujem da tom dubokom spoznajom sebe možete jasnije vidjeti i druge ljude. Možete li osjetiti kako kuca srce današnje generacije?

SEJRANOVIĆ: Neprestano moram ponavljati da ja nisam samo pisac, da je to poput jedne od uloga koje igram u životu, a ima tih uloga još mnogo. Nakon toga treba razlikovati pripovjedača u romanu, koji je u mojim djelima ujedno i glavni junak, od mene kao osobe. Istina u nekim se stvarima ono što pripovjedač priča poklapa ili bar liči na moj život, ali to je sasvim normalno. Ne biram ja teme o kojima ću pisati, one biraju mene. Pišeš o onome što znaš, što je tvoje, što te opsjeda mjesecima, godinama.

Nije toliko bitno o čemu pišeš, nego kako pišeš. To što čitaoci mojih knjiga vjeruju da se baš sve dogodilo kao što sam napisao prihvatam kao kompliment. To znači da je književna magija uspjela. Kao kad gledate dobar film, znate da su to glumci i ništa nije stvarno, ali vi patite, plačete ili se smijete zgodama i nezgodama koje se dešavaju likovima u filmu kao da je riječ o stvarnosti. To je filmska magija. Šta je istina ionako niko ne zna. Istina je ono što piše u knjizi, a ti si spreman da u to povjeruješ jer je napisano iskreno. Kao pisac moraš da lažeš, ali iskreno, od srca.

GLAS: Zaboravili smo prave vrijednosti, malo je danas dobrih ljudi, danas više niko ne čita, jesu li za Vas to samo fraze ili mislite da je svijet u kojem živimo zaista takav?

SEJRANOVIĆ: Iskreno, ne znam. Činjenica je da ljudi sve manje kupuju knjige jer jedva krpe kraj s krajem. Isto tako, pogotovo mladi, dovijaju se kako znaju i umiju. Sve moje knjige, i ne samo moje, mogu se besplatno skinuti s interneta.  Nisam to ni znao dok nisam dobio poruku od jednog dečka koji mi se izvinjava što je “nelegalno” došao do mojih knjiga, ali nema novca, a voli da čita. Bolje i da se “ilegalno” čita nego nikako.

GLAS: Mnogo je onih koji poštuju Vas i Vaša djela. Mnogo puta ste se družili sa svojim čitaocima. Da li ste osjetili neku zajedničku crtu koja povezuje Vaše čitaoce?

SEJRANOVIĆ: Posljednja bivša žena mi je u polušali jednom rekla da moju publiku čine žene svih uzrasta, hipsteri i gejevi. Ima možda nešto u tome, ali koja im je zajednička crta ne znam. Možda to da vole čitati knjige poput mojih. Poznata je činjenica da žene više čitaju i kupuju knjige. Oko 70 odsto, pa čak i 80 odsto, kupaca knjiga čine žene. Sigurno neka od njih nagovori ponekog muškarca da i on nešto od toga pročita. Muškarci rade i blesavije stvari za ženu do koje im je stalo od čitanja knjiga.

GLAS: Ko zna koliko ste knjiga pročitali u životu? Sigurna sam da je to broj sa mnogo nula. Da ste knjiga, koje djelo biste bili?

SEJRANOVIĆ: “Glad”, ili možda “Pan” Knuta Hamsuna. Ima nešto privlačno, ali istovremeno i neuhvatljivo u tim romanima. Jedan norveški pisac je izjavio da ni nakon više od sto godina nismo do kraja shvatili Hamsuna. Roman “Glad” je prvi put objavljen krajem 19. vijeka, ali kao da je juče napisan. On je uticao na mnoge pisce 20. vijeka, posebno američke - Hemingveja, Bukovskog ili Austera.

GLAS: Rekla bih da je u Vašim djelima rijeka poseban lik, kako opisujete svoj odnos sa vodom?

SEJRANOVIĆ: Odrastao sam uz Savu, otac mi je bio kapetan broda na Savi i Dunavu, pa sam često plovio s njim, poslije sam išao u pomorsku školu, smjer nautika, u Bakru, pokraj Rijeke, htijući postati pomorac, ali na kraju je ispalo da sam postao tek kapetan svoje “Savske bube”, brodice na kojoj provodim ljeta i koja je jedan od likova u romanu “Tvoj sin, Haklberi Fin”. Volim rijeke, volim da plovim njima. Volio bih biti i roman “Avanture Haklberija Fina” Marka Tvena. 

Odustao od sna da postane pomorac

Sejranović je studirao na riječkom Pomorskom fakultetu, ali odustaje od sna da postane pomorac, te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje da studira kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. Na istom fakultetu radio je kao lektor i predavao južnoslovenske književnosti, jezike i prevođenje. Danas radi kao sudski tumač i književni prevodilac, predaje norveški za strance, te piše i objavljuje prozu. Autor je knjige kratkih priča “Fasung”, kao i romana “Nigdje, niotkuda”, “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin, Haklberi Fin” i “Dnevnik jednog nomada”.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica