Zajedništvo u nepravu

Zajedništvo u nepravu
Milan Blagojević
18.01.2017 23:25

Postoji nešto zajedničko između onoga što Ustavni sud BiH čini u kontinuitetu protiv Srpske i odluke Ministarstva finansija SAD kojom su predsjedniku RS Miloradu Dodiku uvedene sankcije.

Ta zajednička nit koja se provlači između ustavnosudske institucije na jednoj i moćne države na drugoj strani, može se označiti jednom riječju kao nepravo. No, prije nego što izložim suštinu tog zajedništva, moram reći da SAD i ovim potezom samo pokazuju kontinuitet pogrešne politike. Nije novost reći da je izvoz ratova glavna grana spoljne politike SAD, naročito u islamskom svijetu. Svjesne svega što tamo čine, tamošnji odijum nastoje bezuspješno umanjiti ovdje, pogrešno vjerujući da će mjerama poput ove (koja, nemojmo imati iluzija, ide na ruku islamskom faktoru u BiH) privući sebi islamski svijet. Pogrešnost ove politike SAD, podržane od EU, najbolje se vidi u praksi, koja pokazuje da se tom politikom jaz između zapadnog (za sada još hrišćanskog) svijeta i njegovog islamskog kontrapunkta samo produbljuje, i to u mjeri koja je, dugoročno posmatrano, na štetu zapadnog svijeta.

A sada o zajedništvu u nepravu. U vezi s tim treba da imamo u vidu da zvanični Vašington u saopštenju kaže da su sankcije uvedene u skladu sa izvršnom direktivom predsjednika SAD. I upravo u toj direktivi postoje mjesta koja govore o njenom nepravu, a time i o nepravu sankcija. Naime, već na početku direktive tadašnji predsjednik SAD najprije kaže da je donosi na osnovu ovlašćenja koja ima po Ustavu SAD iako taj ustav ne sadrži ni slovo o tome. Osim neosnovanog pozivanja na Ustav SAD, predsjednik se u izvršnoj direktivi pravno neosnovano poziva i na odjeljak 5. Zakona o učešću u UN. Ovo stoga što prema tom zakonu takvu direktivu, a time i mjeru kakva je i ova, predsjednik SAD može donijeti tek ako su SAD odlukom Savjeta bezbjednosti UN prethodno pozvane da to učine. Međutim, takve odluke nema, pa je i u tome protivpravnost sankcija.

E sad, mnogi će se začuditi zašto pišem o svemu prethodno rečenom i kakve to ima veze sa Ustavnim sudom BiH. Da bi se razumjela ta veza neophodno je najprije reći kako je u "obrazloženju" sankcija naglašeno da se uvode pošto se Dodik usprotivio Ustavnom sudu BiH. Međutim, ima jedan problem u svemu tome, a to je da se tom sudu nije usprotivio samo Dodik već je to, s pravom i legitimno, učinjeno i od strane stanovništva s pravom glasa u jednoj državi kao federalnoj jedinici unutar složene BiH. Da se radi o pravno osnovanom i potpuno legitimnom činu svjedoči nepravo koje u odnosu na RS uporno perzistira u tom sudu, bolje reći u dijelu tog suda oličenom u dvoje sudija Bošnjaka i troje stranih sudija. Na takav način u tekstu Ustava BiH "pronađeno" je nešto čega u njemu nema, baš kao što predsjednik SAD nemušto pokušava da u Ustavu SAD nađe uporište za njegovu direktivu. Radi se o famoznoj odluci o tzv. "konstitutivnosti naroda" u kojoj su dvoje sudija Bošnjaka i tri stranca rekli da ovdašnji narodi moraju biti konstitutivni ne samo na nivou BiH, već i u RS i FBiH, što je suprotno Ustavu BiH u čijim pravnim odredbama o takvom nečemu nema ni slova. Zatim je, da bi se nametnulo to nepravo, u sve ovo upregnut visoki predstavnik koji je u suštini odredio kako će glasiti odredbe o konstitutivnosti naroda u entitetskim ustavima, a one predstavljaju školski primjer jedne ustavne patologije.

Posebnu ustavnosud(ij)sku patologiju predstavlja odluka dvoje sudija Bošnjaka i troje stranaca od 26. maja 2016. u kojoj se svima želi nametnuti "bosanski jezik" kao jedan od jezika u BiH. Biće dovoljno navesti da su te sudije kao "argumentaciju" navele, između ostalog, i to da je u tački 10. formulara za podnošenje apelacija tom sudu (formular nije pravna norma) određeno da je i "bosanski jezik službeni jezik na kom apelanti žele da komuniciraju sa Ustavnim sudom". Uz ovu neustavnost ide i ona u vidu stava tih sudija prema kojem "...pravo na ime jezika prema želji onog naroda koji govori taj jezik ne može biti uvjetovano lingvističkim pravilima jer ustavno pravo na ime jezika ima prevagu nad lingvističkim pravilima". Sudije to rekoše i ne trepnuvši pri tome na to što takve odredbe nema u Ustavu BiH, a i kako bi je bilo, jer bi onda Bošnjaci, prema takvom izopačenom shvatanju, svoj jezik mogli nazvati i engleskim, a Englezi im pri tome ne bi imali pravo prigovoriti na to.

Najzad, za kraj sam ostavio odluku dvoje sudija Bošnjaka i troje stranih sudija kojom su sudili normi koje nema u Zakonu o praznicima RS. Naime, suprotno Ustavu BiH, oni su rekli da je protivno Ustavu ako se u pomenutom zakonu kaže da je 9. januar Dan Republike. Kada se toj sili neprava odupre stanovništvo na referendumu, onda nije problem u zloupotrebi ustavnosud(ij)ske nadležnosti, već je "problem" u stanovništvu, njegovoj RS i predsjedniku Republike.

Eto to je, dakle, ono što, u bitnom, povezuje nepravo predsjednika SAD sadržano u nametnutim sankcijama predsjedniku RS sa nepravom sadržanim u pomenutim odlukama Ustavnog suda BiH. Takvo ponašanje ukazuje ne samo na zajedništvo u nepravu, već i na buduće postupke kojima će se i dalje raditi protiv egzistencije RS. Stoga se protiv toga treba oduprijeti, makar i na način na koji to činim ovim putem. To je nešto što treba da (u)čini svako kome je stalo kako do vladavine prava, tako i do RS.

Prof. dr Milan Blagojević, senator RS

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica