Potresno svjedočanstvo okučanskog paroha, Save Počuče, zabilježeno 10. maja 1995. godine, odmah iza hrvatskog "Bljeska" i stravičnih slika masakriranih i progonjenih srpskih civila iz zapadne Slavonije.
U Okučanima me je zatekao rat i agresija Hrvata na srpsko stanovništvo u zapadnoj Slavoniji. Vidio sam mnogo Srba koje su Hrvati ubijali na ovom području. Vršeći svoju službu obavljao sam sahrane velikog broja žrtava. Navodim među najtežim slučajevima ubistva bračnog para Keleu, iz sela Borovca, parohija Rajići, koji su živjeli u Novskoj, i ubijeni 21. oktobra 1991. godine, a istog dana i na istom mjestu bio je ubijen i još jedan bračni par, čijih imena ne mogu da se sjetim, kao i jedan starac iz Lovske.
Njihovi leševi razmijenjeni su aprila 1992. godine i dopremljeni na groblje u Borovac. Obavljajući sahrane ovih žrtava vidio sam da su bile masakrirane na najgrozniji način. Jednoj od ubijenih žena bila je presječena dojka i u nju uvučena njena ruka. Kod svih ostalih žrtava bili su unakaženi dijelovi tijela - odsječene uši, nos i slično.
Okrvavljeni Nikoljdan
Na Svetog Nikolu, 19. decembra 1991. godine, Hrvati su preobučeni u uniforme bivše JNA, iskoristili praznično raspoloženje Srba u selima Mašićka Šagovina i Širinci, upali u ova sela i ubili 68 Srba. Dio ovih žrtava razmijenjen je kasnije, a za dio se ne zna ni do danas. I ove žrtve su uglavnom bile masakrirane. Pripadnici UNPROFOR-a nisu dozvolili da se žrtve sahrane na lokalnim grobljima, pa je njihova sahrana obavljena u Okučanima. Sahranu sam obavljao uz prisustvo članova porodica žrtava, a u pojedinim slučajevima žrtve su bile cijele porodice.
U crkvi u Okučanima raspolagao sam originalnim tekstom "Proglasa" Hrvata o prisilnom iseljenju u roku od 24 sata, 28 srpskih sela, koja su se nalazila na području od Požege prema Kamenskoj u podnožju planine Papuk. "Proglas" je izdat 28. avgusta 1991. godine. Poznato mi je da su ova sela i prisilno useljena, da su sve kuće u njima razorene i poravnate sa zemljom buldožerima, tako da od njih skoro nije ostalo ni traga. O ovome su mi pričali mještani ovih sela, koji su uspjeli da pređu na slobodnu teritoriju zapadne Slavonije, među njima i supruga Branka Kovača, iz Opršinaca.
Septembra 1991. godine, Hrvati su na mučki način upali u selo Gređani opština Okučani, i ubili 18 civila, mahom starijih osoba, kojom prilikom su zapalili oko 50 kuća. Jedan od žrtava bio je Petar Čalić, a i ostale sam poznavao uglavnom iz viđenja. Istog dana, Hrvati su, upali i u selo Čovac, i ubili više civila i spalili oko 30 srpskih kuća. Pored ostalih u selu su iskasapili Stevana Stančića, starog oko 50 godina. Kakvim su se Hrvati sve mučkim sredstvima služili, navodim slučaj u selu Čovac, kada su prilikom napada, podmetnuli minu u jedan traktor i sklonili ga sa puta u kukuruze. Kada je vlasnik ovog traktora, pozvao Majstorovića, sina Milana, mladića oko 25 godina, da svojim traktorom izvuče njegov traktor, mina se aktivirala i obojica su na licu mjesta poginuli.
Prvog maja 1995. godine, zajedno sa porodicom i episkopom zapadnoslavonskim gospodinom Lukijanom zatekao sam se kod kuće, kada su Hrvati izvršili agresiju na zapadnu Slavoniju.
Preko lokalnog Radija Okučani, stanovništvo je upozoreno da siđe u skloništa, jer su već počele padati granate u samom gradu i okolini. Između 9 i 10 sati, emitovano je obavještenje da se stanovništvo priprema za eventualnu evakuaciju, ali da se još uvijek ne kreće nigdje.
Ovo je trajalo sve do oko 13 sati. U međuvremenu stizale su vijesti o tome da Hrvati prodiru prema Okučanima sa svih strana, ali da se linije odbrane još uvijek drže. Jedan broj civila je samoinicijativno odlazio prema selu Novi Varoš, odnosno Gradišci, raznim prevoznim sredstvima, a poslije 13 sati, počelo je i prvo organizovano evakuisanje i jednog dijela civilnog stanovništva, najprije djece, zatim starijih ljudi i žena.
Oko 21 sat, obučen u mantiji kolima sam odvezao u Banju Luku svoju suprugu, djecu i dvije žene iz Okučana, kao i jednog studenta Bogoslovije koji se nalazio u posjeti episkopu, sa namjerom da se vratim u Okučane čim budem mogao. Episkop je ostao kod kuće u Okučanima.
Ujutro, 2. maja 1995. godine, oko 7.30 sati, automobilom sam krenuo prema Okučanima. U Gradišci primio sam Milku Kesić, iz Okučana, koja je sjela na mjesto suvozača. Prešao sam preko mosta Savu i kanal Strug ("Nova Sava"). Ulazeći u Novu Varoš, sa jedne od prvih zgrada, sa moje desne strane, iznenada je na automobil ispaljen mitraljeski rafal, a odmah zatim i puščana vatra iz dvadesetak kuća sa iste strane. Milka Kesić je odmah bila smrtno pogođena. Ja sam bio pogođen sa više projektila, ali sam nastavio da vozim automobil sve dok nije stao.
Užasna scena
Pod neprekidnim dejstvom kuršuma, uspio sam da izađem iz automobila i trčao putem oko 200 metara i tu sam pao. Neposredno ispred sebe vidio sam užasnu scenu. Mnoštvo vozila na putu je bilo ispreturano, a veliki broj civila je ležao ubijen. Jedan broj izbezumljenih tumarao je između kola izložen vatri iz pješadijskog oružja iz okolnih kuća i iz obližnje šume Prašnik, kao i eksplozijama granata kojima je put bio zasipan. Mnoga vozila su gorjela. U kućama, sa obje strane puta, bilo je žena, djece i staraca, koji su se tu sklonili.
Iz kuće udaljene desetak metara od mene, izašli su neki civili i prenijeli me u obližnju kuću gdje su mi pružili prvu pomoć.
Nakon nekog vremena naša vojska je uspjela da potisne Hrvate i otvori prolaz prema Savi i omogući izvlačenje civila i ranjenika prema Gradišci. S njima sam prevezen u bolnicu u Gradišku, a odatle u Banju Luku.
U Novom Varošu bio je veliki broj ubijenih civila. Čuo sam da su Hrvati spalili njihove leševe, da bi tragove ovog zločina sakrili. Među ubijenima vidio sam Ostoju Dejanovića, nekog Vukadinovića i druge, kaže paroh Počuča na kraju ovog svjedočenja.
(Nastaviće se)
