NA KRAJU NEDJELjE - Ustav(i)jade

Glas Srpske 04.08.2007 00:00

Piše Branko Dokić

BiH je po mnogo čemu specifična, ali po odnosu prema sopstvenom Ustavu, nema joj premca u cijelom svijetu. Kao nigdje drugdje, bh. politički zvaničnici, svjesno kršeći Ustav, pokušavaju ali i uspijevaju da ostvare nacionalne ili partijske interese. I kao da se takmiče u tome. U svijetu su dobro poznate olimpijade, univerzijade, gitarijade... Samo u BiH postoji ustavijada-svojevrsno takmičenje u kršenju ustava. I dok se u ostalim ijadama na kraju proglašavaju pobjednici, u našoj ustavijadi zvaničnog proglašenja pobjednika nema. Priča o ustavijadama, svakako, počinje od OHR-a i stečene navike da visoki predstavnik donosi zakone. Po Ustavu BiH, zakone donosi Parlamentarna skupština BiH. I demokratski princip suvereniteta svake države traži da zakone usvaja tijelo koje je narod izabrao. Naime, prema članu 3 Protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima, zakonodavno tijelo bira narod. U javnosti se, pravo visokog predstavnika da nameće zakone dovodi u vezu sa bonskim ovlašćenjima, iako to nigdje ne piše u zaključcima Bonske konferencije. Tamo se, naime, spominju samo privremene mjere koje su u nadležnosti Predsjedništva i Savjeta ministara BiH. Parlamentarna skupština BiH se u zaključcima i ne pominje. Presedan da visoki predstavnik donosi zakone, sada je postao navika. A jedna narodna poslovica kaže: Navika je jedna muka, a odvika stotinu muka. Ova odvika je više od stotinu muka, jer većina političkih partija iz Federacije BiH i dalje zagovara nametanje zakona. Umjesto mog komentara o posljedicama širokih ovlašćenja visokog predstavnika čitaocima preporučujem Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlašćenjima visokog predstavnika Venecijanske komisije od marta 2005. godine. A na strani 32. tog dokumenta, između ostalog, piše: U rezimeu, potreba da visoki predstavnik vrši široka ovlašćenja svakako jeste postojala u ranom periodu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Međutim, takav aranžman je fundamentalno nekompatibilan sa demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji. Postoji jak rizik suprotnog efekta. Domaći političari nemaju poticaja da prihvate bolne ali neophodne političke kompromise, jer znaju da će, ako se ne dođe do saglasnosti, na kraju visoki predstavnik nametnuti zakon. Zašto onda preuzimati odgovornost, a ne ostaviti je visokom predstavniku? Postoji rizik da se stvori kultura zavisnosti nekompatibilna sa budućim razvojem BiH. I stvorena je kultura zavisnosti koja ima jačinu droge. Prethodni visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling bio je svjestan toga i pokušao je da nas odvikne. Nažalost, nije izdržao do kraja. Ponesen navikom kršenja Ustava, predsjednik SDA Sulejman Tihić, prije nekoliko dana, govoreći o reformi policije priprijeti: Nema više ustupaka za Republiku Srpsku. On se poziva na Martensova i Ešdaunova tumačenja tzv. evropskih principa po kojima nema entitetskih i kantonalnih policija. Pri tome, Tihić zaboravlja da je i sam Ešdaun izjavio da je Martensov plan mrtav. Zaboravlja da je u oktobru 2005. godine potpisan Sporazum svih strana u BiH po kome će, osim tri principa Evropske komisije, reforma policije biti u skladu sa Ustavom BiH i ustavima entiteta. Ustavne nadležnosti BiH po tom pitanju su potpuno jasne, a po ustavima entiteta postoje i Policija Republike Srpske i policije kantona. Predsjednik SDA svjesno neće da razumije potpuno jasne poruke aktuelnog visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka, da su tri principa Evropske komisije veoma široko postavljena. Problem reforme policije, prema tome, nije stvar Republike Srpske koja poštuje ustave BiH i njenih entiteta, već je to stvar Federacije BiH koja je navikla na vanustavna rješenja. Ovu priču o bh. ustavijadama završiću aktuelnom polemikom oko ustavnosti Nacrta zakona o javnim putevima BiH koji je tek upućen u proceduru. Neosporno je (izuzev onima koji su navikli da krše Ustav) da je putna infrastruktura u nadležnosti entiteta. To najbolje potvrđuje Sporazum između Federacije BiH i Republike Srpske o uspostavljanju zajedničke putne javne korporacije koji su 2000. godine potpisali premijeri entiteta Milorad Dodik i Edhem Bičakčić, zamjenik premijera Federacije BiH Dragan Čović i kao svjedok, glavni zamjenik visokog predstavnika Ralf Džonson. Naime, između ostalog, u članu 2 stav drugi tog Sporazuma, jasno piše: Direkcija za puteve znači tijelo koje osniva entitet ili kanton, a koje će se izričito baviti projektovanjem, planiranjem, izgradnjom, održavanjem i upravljanjem putnom infrastrukturom. S druge strane, iz oblasti transporta, u nadležnosti BiH je: Regulisanje međuentitetskog transporta (član 3 i Ustava BiH). Pod ovim ovlašćenjem se mogu tretirati regulativna pitanja, o čemu su se, prije godinu dana, usaglasili i entitetski predstavnici. Pokušaj da se formiranje Državne direkcije za puteve pokrije članom 3 Ustava BiH, po kojoj je država nadležna za uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava pokazuje ili nepoznavanje značenja pojma komunikacija ili tendenciju ostvarivanja posebnih interesa kroz nagonsku naviku kršenja Ustava. Činjenica da BiH ima Ministarstvo komunikacija i transporta jasno govori da se radi o dvije odvojene oblasti. BiH ima Zakon o komunikacijama, nametnut od strane visokog predstavnika, u aprilu 2002. godine. U članu 1. stav drugi tog Zakona stoji: Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitovanje (uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva koja su s tim u vezi. Pod transportom se podrazumijevaju: prevozna sredstva i uređaji za prevoz tereta, putnika i dr. (putni, željeznički, vodni i vazdušni transport). I tako je svugdje u svijetu, i u vladama i na univerzitetima. Apelujem, stoga, na ministra Ljubića, da kao naučni radnik, sagleda suštinsku razliku između pojmova savremenih komunikacija i transporta i da povuče iz procedure ovakav Nacrt zakona o javnim putevima BiH...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.