Stradanje Srba u Banjalučkoj biskupiji

Stradanje Srba u Banjalučkoj biskupiji
Aleksandar Radeta
05.02.2018 12:15

U posljednje vrijeme učestali su istupi banjalučkog biskupa Franje Komarice o teškom stanju Hrvata u Republici Srpskoj a pogotovo u Banjalučkoj biskupiji i kako se vrši genocid nad Hrvatima u njegovoj biskupiji. Za biskupa Komaricu kriva je Srpska što se Hrvati ne vraćaju u Banjaluku i druge gradove koji su u sastavu RS.

Banjalučkoj biskupiji pripadaju opštine u RS (Banjaluka, Čelinac, Laktaši, Gradiška, Mrkonjić Grad, Kozarska Dubica, Kostajnica, Novi Grad, Prijedor, Kotor Varoš, Prnjavor i Oštra Luka) i opštine u FBiH (Bihać, Drvar, Sanski Most, Jajce, Ključ, Bosansko Grahovo, Glamoč i Livno). Ni u jednoj svojoj rečenici ne govori o stradanju drugih u njegovoj biskupiji. Takođe ne spominje da je poslije ovog rata vraćena sva imovina Hrvatima u Srpskoj i da imaju sva građanska i ostala prava kao konstitutivni narod. U kantonima sa hrvatskom većinom u drugom dijelu njegove biskupije Srbi, iako su i pored genocida koji su preživjeli od strane takozvane Nezavisne države Hrvatske nemaju pravo na svoj jezik i pismo što "malobrojni" Hrvati u Banjaluci i RS imaju. Treba reći da najviše Hrvata posljednjih godina odlazi iz Livna gdje je hrvatska vlast, a možda su i za to krivi Srbi koji su skoro svi protjerani u proteklom ratu. Srbima i u Glamoču, Grahovu i Drvaru nije obnovljena imovina porušena od strane regularne vojske susjedne Hrvatske potpomognute od strane Hrvata iz njegove (naše) biskupije. Za Komaricu, najveći je problem što opštinske vlasti u Drvaru ne dozvoljavaju katoličkoj crkvi da izgradi crkvu u centru Drvara u kojem je po popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 0,20 odsto Hrvata.

Sada, početkom februara, obilježavaju se godišnjice genocida nad Srbima u Banjaluci i okolnim selima. Komarica ni u jednom svom nastupu ne govori da ga je čitavo vrijeme proteklog rata čuvala Vojna policija Vojske RS (što je dobro i pohvalno) za razliku od banjalučkog vladike u Drugom svjetskom ratu, Platona koga su odmah na početku 1941. godine ubile hrvatske vlasti u Banjaluci. Na čitavom prostoru Banjalučke biskupije u periodu 1941-42. godine vršen je genocid, progon, iseljavanje i pokrštavanje šizmatika (Srba). Da se radi o planskom uništavanju Srba, a ne pojedinačnim zlodjelima, govori to da su Srbi ubijani od Bihaća gdje ih je ubijeno najmanje 12.500, Sanskog Mosta gdje je ubijeno najmanje 6.500 Srba do najjužnije opštine u biskupiji, Livnu gdje je ubijeno 1.700 Srba i gdje su mnoga sela ostala bez čitavog stanovništva. U Livnu, u samostanu Gorica fra Perić je okupljene vjernike, prema poznatom humanisti Viktoru Novaku takođe Hrvatu, pozvao da kolju redom Srbe i da počnu prvo od njegove sestre koja je udata za Srbina a da poslije dođu kod njega i da će im oprostiti grijehe. Tako je na osnovu tog poziva samo u selu Golinjevo u livanjskoj opštini ubijeno sve srpsko stanovništvo (njih 24) a njihova tijela bačena u jamu na planini Kamešnica.

Sada se vraćamo na Banjaluku gdje je i tada bilo a i sada je sjedište biskupije i gdje je cilj bio da se Banjaluka isprazni od svog srpskog stanovništva. Masovna ubistva, kakva normalan svijet nije zapamtio, krenula su iz samostana na Petrićevcu u Banjaluci na čijem čelu je bio fra Sotona –Tomislav Filipović kasniji upravnik u Jasenovcu. U toku jednog dana 7.2.1942. godine ubijeno je u Drakuliću, Šargovcu, Motikama i rudniku Rakovac na Petrićevcu od četiri do 14 časova 2.315 Srba. Očigledniji primjer genocida teško je naći. Pogotovo što su ubijani u svojim kućama svi bez razlike na godine. Ubijanje se vršilo hladnim oružjem da neko ne bi čuo pucnjavu i pobjegao. Nije samo 7. februar 1942. bio koban za Srbe u Banjaluci. Ustaše su u selima Piskavica i Ivanjska 5. i 12. 2.1942. godine na kućnim pragovima pobile najmanje 520 Srba. Povod je bio miniranje pruge od strane partizana između Ivanjske i Piskavice. Ustaše i hrvatske vlasti su iskoristile priliku i redom išle od kuće do kuće i ubijale srpsko stanovništvo. Oni koji su preostali bili su predmet ofanzive na Kozari u ljeto 1942. kada je pokušano da se prostor Kozare "očisti" od Srba. Vrhunac bolesne mržnje i zaslijepljenosti najbolje pokazuje ubijanje srpske djece u školi u Šargovcu. Kada su njihove porodice ubijane po selima Drakulić, Šargovac i Motike, djeca koja su došla u školu prije tog pokolja su izvedena iz školskih klupa (njih 53) i svi su pobijeni. U školskim knjigama kod svih je upisano da su umrli 7.2.1942. godine. Tabla sa njihovim imenima koja se nalazi na školi u Šargovcu trebalo bi da opominje i da pobudi svijest o zločinima koji se zaboravljaju i negiraju a nakon izvjesnog vremena i ponavljaju. Svi skupa trebalo bi da se pridržavamo riječi počivšeg patrijarha Pavla: "BUDIMO LjUDI".

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica