Zapis iz Uništa, u bosanskograhovskoj opštini

Glas Srpske 23.08.2007 00:00

Ovo selo u dalmatinskom dijelu Podinarja, samo u posljednjem ratu, doživjelo i preživjelo sve što zlo vrijeme može sa sobom da donese

ONOMAD, za Titova vremena, baš kao i danas, Uništa su bila dio bosanskograhovske opštine. Onomad su Uništa bila drago čedo, a danas su pastorče Bosanskog Grahova. Onomad se u Uništa dolazilo bez pasoša, a danas se bez njega ne može u selo. Ne može, pošto iz Bosanskog Grahova, centra opštine, do Uništa nema puta. Njemu se prepriječila Dinara. Na putu do Uništa, najprije se mora preći granični prelaz u Strmici i ući u Hrvatsku, da bi se, poslije pedesetak kilometara puta po lijepoj njihovoj, iz pravca Kijeva, opet prešla granica i stiglo u Uništa. Ovo selo dalmatinskog dijela Podinarja, samo u posljednjem ratu, doživjelo je i preživjelo sve što zlo vrijeme može sa sobom da donese. Tutnjali su Uništima devedeset i prve godine Martićevi policajci i Vojini četnici, a u jesen devedeset i pete, i Tuđmanovi bojovnici i Rojsove ustaše. Oni prvi su, odmah po dolasku u selo, srušili katoličku crkvu, a ovi, drugi u smiraj Republike Srpske Krajine, uzvratili paljenjem pravoslavne bogomolje. Danas su obje u ruševinama. Začudo, vrijeme martićevaca i četnika, bojovnika i ustaša, kako-tako, ipak je preživio memorijalni kompleks sa spomenikom borcima dalmatinskih brigada, poginulim tokom Drugog svjetskog rata na ratištima Dalmacije, Bosanske Krajine i istočne Bosne, te spomen-domom koji je u selu podignut krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Prije posljednjeg rata, u Uništima je živjelo oko četiri stotine duša. Pola jednih i isto toliko drugih, jer trećih nije ni bilo. Danas je u selu osam domova i u izbama dvadeset i šest duša. Četvoro je Srba i dvadeset dvoje Hrvata. Pošta, škola i prodavnice... sve je za seljane Uništa u dvanaest kilometara udaljenom Kijevu. U lijepoj njihovoj. - Do Bosanskog Grahova je osamdesetak kilometara. Tamo idemo samo kada nam nešto, kako bi narod rekao, k'o o glavu treba. Kada nam zatreba neki dokument, na primjer. A opštinari? Oni u Uništa dolaze samo za izbore, kada im trebaju naši glasovi. I nikad više - kaže Svetko Grizelj. On priča da je vlast Bosanskog Grahova obećala da će obnoviti tri kuće, ali je - vele - materijal za tu obnovu otišao nekom drugom. U Uništa nije došao. Seljani se danas malo kome obraduju. Ni novinare ne žele, jer poslije svega što se dogodilo, Uništani malo kome više i vjeruju. I ruku im pružaju. - Toliko puta biti izigran i prevaren i toliko puta biti zaboravljen i ostavljen na vjetrometini i prepušten sam sebi, a nakon svega toga širiti nekom - makar to bili i novinari - ruke dobrodošlice, zaista više nema smisla - kaže trgovac sa kamionom splitskih registarskih tablica, koji je u Uništa dovezao nešto namirnica, da ih proda seljanima. Nije želi da se predstavi zbog toga što je ilegalno prešao granicu i došao u drugu državu. Svejedno je da li pitominom Uništa šibali vjetrovi sa Dinare ili bura, otud od mora. Jer, ni vjetrovi ni bure probleme neće oduvati, niti će iz ovog sela otjerati ono što je grko. Što stoji u grlu. Seljanima je danas ostalo još jedino da se sjećaju Titovog heroja Joše Durbabe i njegovih proletera iz Druge dalmatinske. Da pričaju o tadašnjem vremenu sreće, ali i danima muka s početka devedesetih. Ostalo im je da skončaju na djedovini i da budu pokopani u rodnoj grudi. Jedni kod crkve, porušene devedeset i prve, a drugi pored bogomolje, zapaljene devedeset i pete... Ostalo im je da njihovi potomci, o slavama i blagdanima, dođu da, uz krstove i križeve, zapale svijeće i polože cvijeće. I puste suzu na kamen rodnog im Podinarja. I Uništa u njegovim njedrima. Slaviša SABLjIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.