Uzduž i poprijeko: Sicilijanska odbrana

Glas Srpske 23.08.2007 00:00

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

UOPŠTE nemam namjeru da napadam jadnog Mihaela Šmunka. Čak mi ga je i pomalo, onako ljudski, žao... Jer, postavši tek naknadno svjestan svoje budalaštine, gospodin Šmunk je šmugnuo u svoju rezidenciju, zaključao vrata, isključio mobilni i upalio BHTV, dok se sve ne zaboravi i dok se stvari malo slegnu. I tako postupio ljudski, jer je ljudski i griješiti. Međutim, neljudski je istrajavati na pravdanjima her Šmunka, a u što su se upustile sve zvanične i nezvanične efendije iz njegovog komšiluka. I koje nas sada satraše silnim objašnjenjima kako Šmunk nije (s)mislio ono što je rekao, slijedom čega se dolazi i do zaključka da nije ni razmišljao svojom glavom. Od ovakve, sicilijanske odbrane, najviše štete ima upravo Mihael Šmunk. Jer je amaterski naivno prihvatio ulogu daje se na znanje- dobošara, od kojeg je sada cijela čaršija pametnija, ali ga, eto, kao svojega, ipak ne da... A u sličnu zamku Suljo Tihić pokušava da uvuče i Nikolasa Barnsa, glavom i bradom... Međutim, kružna odbrana Mihaela Šmunka, trpi i negativne posljedice, kao što je prijateljska vatra, osuta ovih dana iz jednog sarajevskog lista. Sa navedenog položaja je ispaljen čitav baraž gluposti, među kojima počasno mjesto pripada tvrdnji da ambasadori čije su zemlje članice Vijeća za provedbu mira u BiH i njegovog Upravnog odbora, kao legitimni međunarodni nadzornici nad bh. državom, imaju time drugačiju poziciju nego li klasični ambasadori u normalnim državama i okolnostima. E, ovako nešto se čak ni Mihael Šmunk ne ne bi usudio da izvali... Čak i on bi stao da malo razmisli, prije nego što ovako nešto kaže, a kamoli i potpiše. Jer, ako se uzme da pomenuto Vijeće sa pripadajućim mu Upravnim odborom čini nekih pedeset i pet zemalja, onda bismo praktično imali i isto toliko legitimnih međunarodnih nadzornika u ovoj, slažem se, nenormalnoj državi u još nenormalnijim okolnostima. E, sad valja zamisliti situaciju kada bi se svi oni rastrčali širom suverene i demokratske nam BiH, sa apsolutnim pravom da uređuju sve što hoće i na šta im se digne, što pogled, a što ostalo... Prema ovakvoj logici, sutra bi se potpuno normalnim imale smatrati vijesti po kojima bi, na primjer, jedan ambasador ukinuo Bošnjake, drugi proglasio nezavisnost Bočinje, a treći se zadovoljio udaranjem klepki BiH parlamentarcima... Suprotstavljanje ovakvim tendencijama, u pomenutom se glasilu krsti histeričnim ispadima. A pravo pitanje je kako krstiti lik i djelo reis-ul-uleme Mustafe Cerića, koji je svom, kako se poslije ispostavilo, jaranu Gregorijanu, između ostalog poručio i to da autohtoni bosanski muslimani i njihova vjerska zajednica neće potpisati nikakve ugovore sa BiH državom, jer je ona njihova. U svim navedenim događanjima, iznenađujućom je djelovala neuobičajena suzdržanost Harisa Silajdžića. Čak sam u jednom trenutku neopreznosti pomislio da je Silajdžić konačno odustao od sklonosti da se miješa u svačiji, osim u svoj posao. Ali, ne lezi vraže: ispostavilo se da je to Haris samo uvježbavao suzdržanost u pogledu ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Jer je, kako reče, nije pronašao ni u Ustavu ni u zakonima BiH. Ona za Silajdžića jednostavno i ne postoji. Ili ga je Cerić uvjerio da BiH zaista nije i srpska. A ja, opet, postajem sve uvjereniji da su Cerić i Silajdžić svojevrstan kurcšlus zbog kojeg može da nastupi i ispad iz cjelokupnog BiH sistema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.