Topovi ili lupa srca: Otpis - pismo

Glas Srpske 14.07.2007 00:00

Piše Mirko Vuković

NE bih da zazvučim prepotentno, ali pročitao sam mnogo knjiga i, uz to, zaista mnoštvo bilježaka o njihovim autorima, ali, moram priznati, ovakvu još ne! Na samom kraju prvenačke zbirke pjesama "Melem za dušu", u bilješci o njenoj autorki, Danki Đukanović, stoji zapisano da je ona učenica višegradske Gimnazije i da će se promocija ove knjige zgoditi 26.7.(uskoro, dakle), na njen 18. rođendan, a potom, u post skriptumu, i ovo:"Kao mlad pjesnik, rado ću prihvatiti vaše predloge, sugestije...", te, u fino-manirnoj gradaciji "Voljela bih da mi ukažete na greške, kako ih ne bi u budućnosti ponavljala". Ovakva manifestacija mladalačke iskrenosti i prostosrdačne otvorenosti, u vremenu sveopšteg samoreklamerstva i taštosti, složićete se, ne ostavlja mi mnogo prostora za manevrisanje; knjiga je dospjela u moje ruke, i osnovni red nalaže da izađem u susret mladoj poetesi. Stoga će i moj tekst uzeti epistolarno obličje, i vi ga možete razumjeti kao pismo - otpis, javnosti obznanjenu ličnu prepisku sa meni nepoznatom osobom. Dakle: Danka, tvoja knjiga je izraz onog dualizma kojim je obilježeno svako prvenačko, inicijacijsko ostvarenje. Ona odražava, ili se u njoj ogledaju svi kvaliteti i sve manjkavosti "ranih radova". Ako stvar, najprije, sagledamo u "opštem planu", u širokom kadru,"totalu", moram reći da se tvoja knjiga doživljava kao zbir, ili skup, neujednačenih, međusobno neusaglašenih i nekompatibilnih pjesama. Nikako kao knjiga. Jer knjiga mora posjedovati neku supstancijalnu komponentu, mora biti prožeta nekom unutrašnjom logikom koja je čini jedinstvenom i cjelovitom. Ti, međutim, "u isti koš" ubacuješ par pjesama sa ljubavnom tematikom, potom par deskriptivnih sa izvjesnim ambijentalnim ugođajem, pa nekoliko sa patetično-angažovanim prizvukom, itd. U isto vrijeme, da se još malo zadržimo na tematsko-motivskom nivou, postoje određene teme koje nisu dostojne beletristike i majestetičnosti poezije, napose. Takve susrećemo u tvojim pjesmama "Dosta je bilo" (I i II), zatim "Pogledaj u budućnost" i sl. Narkomanijom, problemima penzionera, studentske populacije i sl. treba da se bave nevladine i druge asocijacije, nikako poezija. Takve teme valja zaobići u širokom luku. Tome nasuprot, u pjesmama "Prijatno iznenađenje", "Jutarnji tren", "Poslednji čas klavira", "Panta rei", "Bliski susret" i "Tvrda staza" pronalaziš valjane i, što je još važnije, autentične teme, zasićene istinskim vitalizmom. U naslovnoj pjesmi ti kažeš da želiš da izgovoriš stihove "koje niko izgovorio nije". A koji su to stihovi? Oni koji su plod samo tvog, jedinstvenog doživljaja, oni koji su ekstrakt tvoga životnog iskustva. Na njih fokusiraj svoju pažnju i shvatićeš da je to ono što "niko izgovorio nije". To je, u prvoj među pomenutim pjesmama, ona tvoja ozarenost nastupom gostujuće poetese, ona tvoja želja da dobiješ posvetu i onaj tvoj iznenadni stid, pogled u stranu i poslednji, suspregnut, osmijeh upućen nepoznatoj gošći. To je ono tvoje napregnuto ćutanje na poslednjem času klavira i nevješto skrivane suze koje ti naviru kad pogledaš profesorovo "drago lice". Što se tiče tri poslednje pomenute pjesme, one su, svakako, plod tvoga čitalačkog iskustva, i to je jako dobro, jer za pisca je čitalačko iskustvo bitno, bezmalo, koliko i životno. Posebno mi se dopada način i postupak kojim si gradila pjesmu "Tvrda staza". Jer, kada se susretnu sugestivna snaga neizgovorenog, prećutanog i silina naslućenog u čitaočevoj svijesti nastaju asocijativni "vatrometi". Za čitaoca to su nezaboravni momenti. A na čitaoca treba misliti! Dar govora, u literaturi, podrazumijeva i dar ćutanja. Pisac mora umjeti dobro da ćuti. Govoriš o rijeci koja udara o ivice mosta i pozdravlja starog gosta, o gostu u sivom kaputu koji korača "tvrdom stazom" evocirajući uspomene iz djetinjstva i nigdje ne otkrivaš o kome je riječ (ili o kojoj rijeci je riječ), ali mi znamo da je riječ o onome koji je napisao "ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza". Želim ti srećno nastupajuće punoljetstvo, želim da tvoja promocija protekne u najprijatnijoj atmosferi i nadam se da će ti ponešto od svega ovoga biti i korisno. Ipak, jedna mudra srpska poslovica kaže: Starca valja slušati, ali za njim ne hoditi. Uzbrdo, naročito! Razmisli o tome! "Da li su to bili topovi, ili lupa moga srca?"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.