Danas i ovdje: (Ne)moguća misija

Glas Srpske 25.07.2007 00:00

Piše Tomo MARIĆ

INTERVJU Miroslava Lajčaka, visokog predstavnika za BiH, našem listu izazvao je pažnju javnosti; između ostalog i zbog toga, njegove dijelove prenijele su agencije Srna i Tanjug, a najviše je citiran onaj dio iz intervjua u kojem Lajčak govori o evropskom putu BiH i o bonskim ovlašćenjima... Šta u praktičnom političkom životu ovog podneblja može da znači Lajčakova poruka "došao sam kako bih pomogao BiH da ubrza svoj put ka evropskoj uniji i morate znati da neću oklevati da bonska ovlašćenja i upotrebim ukoliko to bude neophodno..." Znači li to da svoj evropski put, kroz reforme koje podrazumijevaju centralizovane poluge vlasti u Sarajevu, i marginalizovanje Republike Srpske, BiH može da gradi kao unitarna država sa Sulejmanom Tihićem na čelu, na primjer. Koliko je uopšte realno da Srbi i Republika Srpska poslije svega što su doživjeli od Tihića, i sličnih bošnjačkih političara, mogu vjerovati u bilo kakve njihove dobre namjere. Čak da je sve što je Tihić rekao bio politički marketing, a cilj da pridobije za svoje glasove bošnjačko biračko tijelo, nepovjerenje ostaje vječno! Treba li podsjećati na Tihićevo druženje i kafenisanje sa Naserom Orićem koji je, dokazano je i u Hagu, ubijao Srbe u okolini Srebrenice; na "veliku ljubav" sa Atifom Dudakovićem koji je bihaćki region doslovno očistio od Srba, a na vrhu Oštrelja, kažu, sagradio veleljepnu vilu, kao simbol svoje moći i beskrupuloznosti u protjerivanju svega što je srpsko, pa, onda, stvaranje opšte antisrpske histerije uz brojne uvredljive i zastrašujuće poruke. Poznati analitičar Nenad Kecmanović postavlja dilemu: "čak i kad bi bila ostvariva ideja evropske - unitarne - BiH, koji bi Srbin mogao zamisliti Sulejmana Tihića na čelu takve države, i to cjelovite, demokratske, multietničke... države!?" Zaista, koji? Šta bi se tek moglo reći u analizi javnih istupa Harisa Silajdžića, ma gdje da je bio, u BiH ili u bijelom svijetu, na temu Srba kao naroda i Republike Srpske kao neprikosnovenosti Dejtonskog sporazuma? Da li je išta drugačija situacija sa Hrvatima. Ko hoće da gleda istini ravno u oči zna da nije, ali tu se isplela "perfidna politička mreža" u koju Hrvati rjeđe ulove, a češće budu ulovljeni od sarajevsko-bošnjačke politike, u glamuroznoj priči o evropskoj kulturalnosti. Krčag je išao na vodu dok se nije razbio - prvo su, na "intelektualnom" nivou, "verbalno zaratili" Muhamed Tunjo Filipović i Ivan Lovrenović, na vječnu BiH temu šta je bilo kad je bilo, pominjane su nane, nene i begovice Filipović, kontra Lovrenovićevom "izmišljanju da Hrvati u BiH imaju najdužu kulturnu tradiciju". Čašu "bošnjačko-hrvatske ljubavi", sa bošnjačkom ideološkom bojom na nedefinisanom nacionalnom predznaku "ko je danas čije cvijeće", prelio je definitivan odlazak iz glavnog grada operske dive Gertrude Munitić sa jasnim obrazloženjem da je to učinila, jer više nije mogla da trpi diskriminaciju na nacionalnoj osnovi. U Sarajevu nikada nisu javno govorili zašto su, na primjer, Zdravko Čolić, Emir Kusturica i Goran Bregović, kao rođene Sarajlije, napustili taj grad i za novi grad svog života izabrali Beograd. Koliko je, onda, uopšte riječ o "neodmjerenim izjavama", a koliko "o politički zreloj ocjeni", kada je premijer Republike Srpske Milorad Dodik uz seriju intervjua zagrebačkim medijima ukazao na direktnu proporcijalnost srpsko-hrvatskih pozicija u BiH, naspram bošnjačkog unitarizma u okrilju sarajevske političke čaršije. Neke stvari i činjenice što se više ponavljaju, sve više postaju iste. Jedini logičan zaključak jeste, ma koliko Miroslav Lajčak tvrdio da je odličan poznavalac kulturnih i političkih prilika na ovom dijelu Balkana, da je BiH na svom, često jednostranom putu, ka Evropi, manje pažnje poklanjala pompezno rečeno "evroatlantskim integracionim procesima", a kud i kamo više, čak kao prioritetan cilj da jedan narod (Bošnjaci) nametne svoja pravila igre drugim narodima (Srbima, Hrvatima i ostalima). Tako se i došlo do zida zvani "nepostojeća država" u kojoj "sve jeste, a ništa nije", a njeni konstitutivni narodi ostali (kao što su i bili!) različiti svjetovi. Uz kompromis jesu moguća čuda, kako priželjkuje visoki predstavnik za BiH Miroslav Lajčak, ali kompromis je univerzalni smisao dogovora i tolerancije, a sve što je univerzalno, u BiH je davno zakopano pod zemljom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.