Danas i ovdje: Boja fesa, boja dresa

Glas Srpske

Piše Tomo MARIĆ

NAŠ izdavački poduhvat i štampanje knjige "Nemoguća država" u tiražu od 20 hiljada primjeraka, kao poklon čitaocima za 64. godišnjicu "Glasa Srpske", petnaestak dana kasnije upečatljivo pokazuje odjek tekstova prof. dr Nenada Kecmanovića, složenih na jednom mjestu. Svjedoče o tome elektronska pošta "Glasa Srpske", brojna telefonska javljanja Redakciji, a i potražnja za knjigom. Mnogi su, izgleda, tek sada, čitajući komentare i razmišljanja jednog od najboljih analitičara bh. zbilje uopšte, shvatili suštinu slojevitosti društvenih i političkih odnosa u ovoj komplikovanoj zemlji na brdovitom Balkanu. U stvari, cijela istina te nestvarne države koja lebdi poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, jeste u činjenici da se kontinuitet "jedinstvene Bosne" uvijek gradio izvan nje i da se ovdje nikada nije živjelo u miru "bez sultana u Carigradu, cara u Beču, kralja u Beogradu, te Titovih izaslanika iz Bugojna, Cazina i Grahova, ali i njegovih čestih dolazaka direktno u BiH, u lovište kraj Bugojna". Danas se o toj državi sve dogovara u Briselu i Vašingtonu, a odskora, po svemu sudeći, i u Moskvi, dok se u Sarajevu beskrajno priča šta bi bilo kad bi bilo, i šta bi bilo da jeste! Okreni-obrni, dolazi se do suštine: BiH ovakvu kakva je sada - silom jedinstvena, tobože multietnička i multikulturalna, nazovi demokratska, sa višenacionalnim zajedništvom snage limunade - neće i ne želi nijedan od tri konstitutivna naroda. Ona nikom ne treba. Najmanje, opet, treba Bošnjacima, iako se baš oni najglasnije zalažu za njenu cjelovitost, a i puna su im usta tolerancije i uvažavanja. Jedno je, po sarajevskom žargonu, "šuplja priča", a drugo, univerzalno rečeno, stvarni i realni život. U sadašnjem odnosu snaga, kada su Srbi nepokolebljivi da budu svoji na svome, Republiku Srpsku spremni su da brane po svaku cijenu; Hrvati se bude iz "velikog sna" i sve manje spominju Vašingtonski sporazum i Federaciju BiH, a sve više ističu svoju "kršćansku" autentičnost i javno (a ne tajno, kao do sada) iznose svoje pravo, po uzoru na Srbe, da znaju tačno šta je njihovo. "Velikoj ljubavi" između Sarajeva i zapadnog Mostara, preko Širokog Brijega sve do Zagreba, došao je kraj kada se Bošnjaci i Hrvati više nisu mogli dogovoriti ko je čije cvijeće. Stvoren je politički (i životni!) "bermudski trougao", u kojoj svaka neodmjerenost i neopreznost vodi u veliku avanturu i neizvjesnost. Kuda i kako dalje? To je sada pitanje koje se najdirektnije postavlja pred međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika Miroslava Lajčaka. Sve je već viđeno: politički prvaci Milorad Dodik i Haris Silajdžić mogu pričati danima i danima i, bez obzira na to što se odlično - i po srpski i po bošnjački - razumiju, ni oko čega se ne mogu i neće dogovoriti. Ne zato što to neće Dodik, on će se za nuždu uvijek pozvati na Dejtonski sporazum, već zato što to ne želi Silajdžić. Nije možda problem ni u samom Silajdžiću, jer to što on govori i brani, mišljenje je i želja njegovih sunarodnika. Uostalom, zato je i dobio njihovu podršku na minulim izborima. Srbi su poučeni svim istorijskim iskustvima, a Dodik se, čas prikrivenoj, a čas otvorenoj islamizaciji i sve izraženijem ratobornom fundamentalizmu, suprotstavlja energično. Dodik sve to zajedno naziva pravim imenom i direktno kaže da ni u snu neće prihvatiti Silajdžićeve "političke vratolomije". U BiH neiskrenost je oduvijek bila filozofija života. Ne treba onda da čudi što se neprirodno zajedništvo pokušava prikazati kroz sport, što je očito u slučaju KK "Bosna" ili FK "Sarajevo". U FK "Sarajevu" igraju Srbi: Grujić, Šaraba, Mačkić, Babić... o tome je nedavno na televiziji govorio i njihov trener Husref Musemić: "Na Koševu ih dočekuju ovacijama!" Tačno, ali ih, nerijetko, pozdravljaju sa zastavama koje se za bajramske praznike vijore na džamijama i pokličem "Boja fesa, boja dresa". Da li bi pomenuti fudbaleri doživjeli ovacije kad bi izašli na Koševo zaogrnuti svojim nacionalnim zastavama (kao što u Madridu izađe Brazilac Roberto Karlos). I kad bi im otpozdravljali sa tri prsta! Nisam siguran... Ili, uzmimo primjer tročlanog Predsjedništva BiH, koje radi na principu primus inter pares. Kao maglovito rješenje za BiH, ono sve više ostaje u magli, jer badava što je Radmanović bio predsjedavajući kada su Silajdžić i Komšić, mimo njegovog znanja, slali pisma Ujedinjenim nacijama. Šta bi tek bilo kad bi o svemu odlučivao jedan čovjek?! Silajdžić, na primjer! Beskrajne su političke staze i bogaze u BiH. Ko će na kraju, u tom cijelom političkom zamešateljstvu, biti konačni pobjednik: istina i realan život, ili Miroslav Lajčak, ili Haris Silajdžić, ili Milorad Dodik, sa ili bez Dragana Čovića, pokazaće vrijeme. Začarani bh. krug moraće konačno da se riješi. Istorijski je to danas bliže - s obzirom na to šta je sve ostalo iza nas i kako danas izgleda BiH - nego ikad prije. Ako ne bude pravednog rješenja, ostaje nam kao sudbina i kao prokletstvo, istovremeno - do viđenja u sljedećem ratu; može se to reći i drugačije, ali suština se neće promijeniti!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
Bježi, Fadile
Bježi, Fadile
Šta žene slave?
Šta žene slave?
Berbok, Šmit i Kalaj
Berbok, Šmit i Kalaj
Davno prošlo vrijeme
Davno prošlo vrijeme
Standard
Standard
Strujni udar
Strujni udar
A imam će dalje po svom
A imam će dalje po svom
Bahatost i javašluk
Bahatost i javašluk
Raslojavanje
Raslojavanje
Predajte oružje
Predajte oružje
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana