Operacija "Raduša 72" (5)

Glas Srpske
Operacija "Raduša 72" (5)

Iako ih nisu istjerali iz pećine u koju su se sklonili, pucajući na potjeru i nanoseći joj gubitke, teroristi su shvatili da vojska neće odustati od svoje namjere. Izvukli su se iz mišje rupe i noću povukli dublje u šumu.

Iako su bili svjesni da je pećina u predjelu Bukovca, u koju su se sklonili ustaški teroristi, predstavljala jako utvrđenje i da je svaka strana izgubila po jednog čovjeka, potjera nije odustala od planiranog napada. Razvili su se u strijelce, ali su i potrbuške ležali na kamenju, iako je padala jaka kiša. Krenuli su kad je pljusak bio najjači. Izmiješali su se borci Ramskog i Duvanjskog partizanskog odreda, nošeni jedinom mišlju: zgrabiti za gušu ustaške teroriste. Međutim, kad su bili na pola puta do skloništa i pećine, teroristi su otvorili jaku vatru. Pucali su bjesomučno iz raspoloživog oružja, ali su meci stizali i u pećinu. Teroristi su bili u boljem položaju pošto su ispred sebe imali veliku stijenu koja im je služila kao grudobran. Postojale su, dakle, male šanse da se teroristi istjeraju iz mišje rupe. Jednostavno, pećina je u tom trenutku bila neosvojiva i u neko doba stigla je naredba da se potjera povuče. Gubici su bili nedopustivo veliki: pored milicionara Bošnjaka, u obračunu s teroristima poginuli su Stjepan Radić, Ismet Čolić, Ahmet Gelić, Milan Sabljić i Kasim Alijagić. Od dvojice teško ranjenih, Marijan Bradić je umro na komandirovim rukama iste noći, a Franjo Ivanda kasnije u bolnici. Znajući da vojska neće odustati od namjera da ih zarobi ili likvidira i da će između prvog i drugog juriša morati proći najmanje pola časa, teroristi su iskoristili priliku da po jakoj kiši napuste brlog. Od pećine su se spustili u planinski usjek, a potom se pod okriljem noći povukli još dublje u šumu. Svako na svoju stranu Rasulo "Bugojanske grupe" više niko nije mogao spriječiti. Čak je i nemilosrdni Ambroz Andrić konačno shvatio da se njegov san o ustanku i "nezavisnoj državi" srušio još onog trenutka kad je, poslije višegodišnje emigracije, ponovo stupio na tlo Jugoslavije. Sad je svako od njih imao svoj plan, ali ne više o "revolucionarnoj akciji", već na koju stranu treba bježati. Zaboravili su i na zakletvu, koju su sami pogazili, kao da nikad nije ni postojala. Međutim, ne samo da više nisu vjerovali svojim vođama i pričama o "gerilskoj borbi" nego ni u bilo kakvu podršku naroda. U glavi su im se rojile misli kako se izvući i pobjeći. Od grupe su se prvo odvojili Đuro Horvat i Viktor Kancijanić, a potom i Vejsil Keškić. Bježali su na istok, prema selu Zahumu, nadajući se da će tamo naći sigurno sklonište od potjere, koja i pored gubitaka nije odustajala od konačnog obračuna i totalnog uništenja terorista. Međutim, i ova trojica su, ne vjerujući jedan drugome, krenuli svak na svoju stranu. Potraga, koja je bila sve brojnija i odlučnija, nailazila je na sve vidljivije tragove koje su iza sebe ostavljali teroristi. Bilo je očigledno da je "Bugojanska grupa" razbijena i da je svako od njih tražio slamku spasa. Rano ujutro u četvrtak, 29. juna, Vejsil Keškić se našao u blizini sela Rumboka. Sklonio se u seosko groblje, gdje je poslije noćnog tumaranja i zaspao. Kada se probudio, krenuo je u selo da potraži hranu i vode. U tom trenutku putem je nailazio automobil, koji je terorista zaustavio i naredio vozaču da ga vozi ni sam ne znajući kuda. Dvadeset i pet minuta kasnije, terorista Vejsil Keškić, zvani Krajišnik, smješten je iza rešetaka u Prozoru. Kao prvi zarobljeni terorista Keškić je istražnim organima propjevao sve što je znao o "Bugojanskoj grupi". Detaljno je opisao kako su se organizovali u Australiji, zatim kako su se obučavali na tajnom terorističkom poligonu u Austriji i na kraju ko su vođe i planeri akcije "Feniks". Keškić je ispričao kako se grupa terorista prebacivala u Evropu i okupila u austrijskom gradiću Salcburgu. U toj priči pomenuo je napad "Matildu", kojim je trebalo minirati glavnu trafo-stanicu u Zagrebu, zatim akciju "Krug", kojom je bilo isplanirano trovanje vodovoda u Beogradu, kao i sva lica koja je znao, počevši od "dvadesetog čovjeka" i Ivana Pinjuha, pa sve do "inženjera" Josipa Barišića. Nekoliko puta je posebno naglasio kako je njihov glavni zadatak bio da na planini Vranu kod Duvna organizuju "ustaničke baze". Na kraju iskaza otkrio je i mjesto gdje bi se u tom trenutku mogli skrivati ostali članovi terorističke grupe, a posebno Viktor Kancijanić i Đuro Horvat. Tokom ispitivanja Andrićev "glavni obavještajac" nije prećutio gotovo nijedan detalj. Viktor Kancijanić se za to vrijeme nalazio u blizini sela Varvora, očekujući da će tamo pronaći Iliju Lovrića, za kojeg je znao da je tu živio prije nego što je otišao u Australiju. Vjerovao je da bi ga u ovom selu mogli sakriti od potjere barem na nekoliko dana. Ali, čim se promolio iz šume, na njega je otvorena rafalna paljba. Uspio je da se nekako izvuče ispred kuršuma i da promijeni plan. Znajući da će ubuduće biti laka meta za potjeru, zbog njegove zelene uniforme s natpisom "Četvrta oklopna četa USA ARMY", odlučio je da je skine i da nabavi civilno odijelo. Dugo je motrio jednu kuću na kraj sela i vrebao zgodan trenutak da s pištoljom u ruci utrči i od prestravljenih ukućana zatraži odijelo. Potom se izgubio u mrkoj noći, ali čim je saznala za ovaj upad u selo, potjera je krenula za teroristom. Čitavu noć, uz jake reflektore, potjera je tragala za Kancijanićem, ali bez uspjeha. Uhvaćen u Jablanici Terorista se sve vrijeme skrivao u plastu sijena, koji se nalazio kilometar-dva od sela. Tek ujutro, 2. jula, kada se probudio, ispred njega su stajala dva policajca sa puškama u ruci. Ni sam ne shvatajući šta ga je zadesilo, potegao je pištolj na policiju. Ali, bilo je suviše kasno - rafal iz automatske puške ga je prikovao za ledinu. U isto vrijeme Đuro Horvat, koji je sebe smatrao "važnim čovjekom", sam je tumarao po vrletima Raduše. Tražio je makar i najmanju rupu da se sakrije i odmori od potjere. Kad se odvojio od Kancijanića i Keškića, krenuo je prema istoku i ubrzo izbio na Jablaničko jezero. Poslije napornog pentranja i posrtanja po hercegovačkom kamenjaru, 2. jula, sklonio se neposredno uz Jablanički tunel, čekajući kakav automobil strane registracije kako bi mogao pobjeći sa ovog "ukletog" mjesta. U tim trenucima primijetio je dvojicu teritorijalaca kako mu se približavaju. Uzeo je na nišan jednog od njih, pritisnuo obarač, ali metak je samo okrznuo metu. Istog trenutka vatra je uzvraćena. Prvi metak je promašio, a sljedećih pet onesposobilo je Horvata. Samo se ispružio i zajaukao. Vidio je dvojicu snažnih momaka kako ga vežu. Došao je sebi tek u bolnici. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Sankcije
Sankcije
Amber alert
Amber alert
Do mentaliteta je
Do mentaliteta je
Od Tita do Olbrajtove
Od Tita do Olbrajtove
Pravosuđe u leru
Pravosuđe u leru
Tapkanje u mjestu
Tapkanje u mjestu
Prevencija, šta je to?
Gluv, zbunjen, normalan
Gluv, zbunjen, normalan
Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana