Uzduž i poprijeko: Jeretička priča

Glas Srpske 28.06.2007 00:00

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

U JEDNOJ sceni legendarnog "Marša na Drinu", svoj namjerno počinjeni prekršaj jedan vojnik pravda time da je prethodno pitao svoju zadnjicu može li izdržati dvadeset i pet po turu, i da mu je zadnjica odgovorila da može... Tako se i ja već nekih sedamnaestak godina konsultujem sa svojom zadnjicom: može li ona biti nosilac odgovornosti za moja čačkanja po nekim "tabu" temama. A stari, dobri Vujaklija pod "tabuom" podrazumijeva "sklonosti primitivnih naroda da neke stvari, mjesta ili osobe smatraju svetim, neprikosnovenim i zato nedodirljivim, te da dodirivanje istih može da prouzrokuje veliku nesreću..." A da je institucija visokog predstavnika u BiH više nego sveta, neprikosnovena i nedodirljiva, znamo već dugo. Toliko dugo, da o njoj treba, kako narod kaže, "makar i na stražnjicu progovoriti", bez obzira na sve moguće posljedice po sredstvo oglašavanja. Jer, visoki predstavnik, savremena verzija Kočićevog "glavatog gospodina", nije pao sa neba, kako to prividno izgleda, već je ustoličen Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma. A taj Aneks 10, koji se inače zove "Sporazum o civilnom sprovođenju mirnog rješenja", potpisale su Republika BiH, Republika Hrvatska, SRJ, Federacija BiH i, pazi sada, čak i Republika Srpska, u svojstvu "Strana". Kako i zašto je ulogu ovih Strana preuzeo famozni PIK, tj. Savjet za implementaciju mira, koji čine nekih pedeset i pet zemalja, ostalo mi je potpuno nejasno i maglovito. Ima, doduše, i jedna rečenica na Internet stranici OHR-a, na kojoj se objašnjava da je tako, i nikako drugačije, odlučeno u Londonu, gradu poznatom po magli, u kojoj bi se izgubili i mnogo veći gusani od onih koji su nas tada predstavljali... Bilo kako bilo, dejtonske "Strane" su umjesto aktivne dobile pasivnu ulogu, posebno Srpska, koja je u takvim odnosima redovno "ona strana". Jer, na svaki prijedlog iz Srpske, PIK odgovara sa "puj, pike, ne važi", ukoliko to prethodno nisu "halalili" Visoki predstavnik i u Sarajevu stolujući ambasadori. Što bi narod rekao: kadija te tuži, kadija ti sudi... Pored navedene pikanterije, meni i sam naziv "Savjet za implementaciju mira" izaziva ozbiljne nedoumice. Jer, izgleda kao da mir još uvijek nije, i još dugo neće ni zavladati ovim prostorima. Ispada da smo tek u fazi primirja, i da smo razmjenu vatre samo privremeno zamijenili vatrenim polemikama o tome kuda i gdje "gonimo" i u šta nas gone... Ispada i to, da poslije "lule mira" i dalje pušimo i štošta drugo. U svakom slučaju, već pomenuti "Sporazum o civilnom sprovođenju mirnog rješenja" predstavlja veoma interesantno štivo. Posebno njegov član 5. u kojem se kaže sljedeće: "Visoki predstavnik na terenu je konačni autoritet za tumačenje ovog sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja". Dakle, ne za tumačenje cjelokupnog Dejtonskog sporazuma, već isključivo njegovog Aneksa 10. Međutim, visoki predstavnik se vremenom transformisao u konačan autoritet za tumačenje svega pod kapom nebeskom, od gledanja u fildžan do osnovnog filozofskog pitanja ko smo, i zašto postojimo. A kako izgleda, i mi i naše institucije postojimo samo zbog visokog predstavnika i ambasadora, koji su se sa nama toliko naigrali, da više ne znaju šta bi od nas i sa nama. I koji bi da nam na kraju saopšte i ko smo u stvari. Odnosno da nam predlože da svi budemo "Bosanci", kako bi se izbjegli nepotrebni troškovi trojezičkih dokumentacija, evidencija i korespondencija, čime bi se uštedjela silna sredstva još silnijih "poreskih obveznika" u BiH. I da nas tako, preko očinske ljubavi visokog predstavnika, put odvede i do one druge, PIK-materine. G. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.