Iščašeno pravo(suđe)

Iščašeno pravo(suđe)
Milan Blagojević
18.04.2017 08:00

Nekada je u bivšoj zajedničkoj nam državi vođeno računa o dostojanstvu čovjeka i njegove porodice, pa je Zakonom o izvršnom postupku SFRJ bilo propisano da se izvršenje novčanog potraživanja ne može prinudno sprovesti na stvari neophodnoj za zadovoljenje osnovnih životnih potreba dužnika, u šta svakako spada dužnikov dom (npr. jedini njegov stan ili kuća). Nažalost, dolaskom beskrupuloznog kapitalizma valjalo je i zakone prilagoditi tom sistemu, a ne čovjeku u njemu.

Zbog toga ne čudi što od 2003. imamo i danas važeći Zakon o izvršnom postupku, iz kojeg je (i)zbrisana navedena odredba. Da apsurd i malicioznost budu veći, u važećem zakonu je propisano da predmet izvršenja ne mogu biti električni šporet, posuđe i slične stvari koje su neophodno potrebne dužniku, a "zaboravilo" se da njemu ništa od toga ne treba kada u postupku izvršenja ostane bez svog jedinog stana ili kuće, jer gdje će i u šta će uključiti električni šporet.

Nekada je takođe bilo zakonsko pravilo da se u odgovarajućem sudskom postupku sud stara o svestranom pretresanju datog spora i utvrđivanju pravno relevantnih činjenica izvođenjem odgovarajućih dokaza, jer je to bio (i ostao) uslov bez kojeg je nezamisliva pravilna primjena materijalnog prava. Nažalost, u onome što se ovdje naziva reformom pravosuđa i to pravilo je zbrisano "reformskim" zakonima koje su, o čemu se malo govori i još manje zna u domaćoj javnosti, (na)pisali nosioci pravosudnih funkcija baš po svojoj mjeri. Kažem ovo zbog toga što im je time omogućeno da fabrikuju veće količine predmeta koje prikazuju kao završene, što je od uticaja na ocjenu njihovog rada, iako je to na uštrb kvaliteta (pre)suđenja u velikom broju predmeta.

Potom su te iste osobe preko noći proizvedene u "eksperte" i upregnute u ono što se zove "edukacijom pravosudnih kadrova", tokom koje su sudije indoktrinisane kako više nije njihova zadaća da se staraju za pravilno i potpuno utvrđivanje relevantnih činjenica, već to treba da rade stranke u sporu. Štaviše, sudije su "edukovane" kako će, ukoliko bi one izvodile dokaze, povrijediti novouvedeni kanon prema kojem su stranke dužne da izvode dokaze radi utvrđivanja činjenica. Do kakvih apsurda sve to dovodi, (po)kazuje ne samo prethodno rečeno, već i nekoliko primjera iz moje svakodnevne sudijske prakse koje sam izdvojio za ovu priliku. Time želim, u mjeri koju dozvoljava novinska kolumna, upoznati (naj)širu domaću javnost sa anomalijama našeg pravosudnog sistema o kojima se ćuti u profesionalnoj zajednici, iako one narušavaju vladavinu prava.

Prvi primjer tiče se neustavnog pravila parničnog postupka, prema kojem se u sporovima sa vrijednošću do 5.000 KM presuda prvostepenog suda žalbom ne može pobijati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. To praktično znači da kad jedna stranka tuži drugu zbog duga od, recimo, 4.900 KM, ono što je u pogledu činjenica napisano u prvostepenoj presudi žalbeni sud ne može ispitivati, ma kako se žalbom osnovano ukazivalo da su činjenice pogrešno utvrđene. Koliko je ovaj kanon usađen u sudijske glave svjedoči obrazloženje iz jedne presude žalbenog suda. Naime, povodom žalbe u kojoj se ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi određene činjenice pogrešno utvrdio, žalbeni sud u drugostepenoj presudi odbija žalbu uz "obrazloženje" da se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. To za nezadovoljnu stranku znači da je dužna da plati npr. 4.000 KM protivnoj stranci, uprkos tome što je sud pogrešno utvrdio određenu činjenicu iz koje bi, da ju je pravilno utvrdio, proizlazilo da takva novčana obaveza ne postoji.

Pravna i moralna neodrživost ovakvog postupanja sudova lako je uočljiva ako se uzme u obzir da novčana potraživanja do 5.000 KM jesu svote koje za većinu ovdašnjeg stanovništva predstavljaju izuzetno vrijedne iznose. Stoga onemogućiti stranke da žalbom ukazuju da je prvostepeni sud u ovakvim sporovima neku važnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio, nije samo pravni nonsens već se radi i o moralno nedopustivom ponašanju najprije zakonodavca, a zatim i sudova.

Na isti način stvari stoje i kada je riječ o tzv. presudi zbog propuštanja, koju navodim kao drugi primjer onemogućavanja stranaka da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku. Prema zakonskom pravilu, ako tužena strana u parnici ne izjavi odgovor na tužbu u roku od 30 dana, sud će donijeti presudu bez suđenja, ukoliko tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan. Pri tome taj zahtjev može glasiti ne samo na 5.000 KM, već i na bilo koji drugi iznos preko toga. Ako nakon toga tužena strana izjavi žalbu protiv takve presude, opet je ne može pobijati zbog pogrešno utvrđenih činjenica, ma kako sud u tom pogledu pogriješio i ma kako to bilo na štetu stranke koja je izjavila žalbu. Ovdje pored upravo navedenog nonsensa postoji još jedan koji je, vjerujem, dovoljno ilustrativan, pa ću njime i završiti ovu kolumnu. Da bi se on razumio, podsjetiću na to kako je u svim demokratskim ustavima propisana sloboda izražavanja misli, koja podrazumijeva slobodu čovjeka i da ne izrazi svoju misao, a da pri tome ne snosi pravnu odgovornost. Kada se to ima u vidu, onda se ne može zakonom propisati da je tuženi u parničnom postupku dužan da izjavi odgovor na tužbu (tj. da izrazi svoju misao), a da će ukoliko to ne učini snositi pravnu odgovornost (sankciju) u vidu presude zbog propuštanja kojom ga sud, bez ikakvog suđenja, obavezuje da protivnoj strani plati iznos od recimo 30.000 KM.

Eto to su neke od iščašenosti ovdašnjih zakona i sudovanja koje, nažalost, kod nas perzistiraju duže od decenije, a da niko iz profesionalne zajednice nije osjetio potrebu da zatraži da se to promijeni radi istinske vladavine prava i pravednosti.

Prof. dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica