Bježeći bezglavo pred potjerom, teroristi su u akciji u Bukovici bili prepolovljeni: sedmorica likvidirana, a dvojica uhvaćena živa. Razbijeni, krili su se pojedinačno i smišljali na koju će stranu.
Poslije žestokog sukoba sa potjerom kod pećine u blizini sela Rumboka, ustaški teroristi su se razbili u manje grupe. Grupa koju je predvodio "general" Ilija Glavaš krenula je prema planini Vran, kod Duvna, ali ne sa prvobitnim planom da tamo uspostave svoj "ustanički štab", već da se sakriju od potjere koja im nije dala disati.
Komandant diletantske operacije "Feniks" Ambroz Andrić, zajedno sa Vidakom Buntićem, Mirkom Vlasnovićem i "komandantom hrvatskih revolucionarnih snaga" Pavlom Begarom, spremali su bijeg prema planini Čvrsnici, takođe kod Duvna.
U toj sramotnoj bježaniji teroristi nisu imali vremena da razmišljaju kojeg bi se pravca trebali pridržavati. U svakog od njih uvukao se veliki strah. Zato su i odlučili da po vlastitom izboru odaberu pravac i bježe glavom bez obzira. Oni koji su bili porijeklom iz ovih krajeva još nisu gubili nadu da će pronaći sklonište kod najbliže rodbine. Tim mislima bio je vođen i Ilija Lovrić, zvani Remac. On se nalazio u Glavaševoj grupi, koja je bezglavo jurila prema Vranu.
Čim se ova grupa našla iznad Duvanjskog polja, Lovrić se odvojio govoreći kako ga peče savjest što su ostavili samog Horvata, Kancijanića i Keškića. Put kojim se kretao ličio je na kozju stazu. Tumarajući tako, stigao je do jednog proplanka sa kojeg su se nazirali krovovi Mandinog Sela, nedaleko od Duvna. Na tom putu terorista je nabasao na nekog dječaka, koji ga je potom uputio u selo Barčane, prema Šujici, gdje se nalazi prva prodavnica.
Gušanje sa trgovcem
Kada je stigao u prodavnicu, pokušao je nevješto da laže trgovca da mu se na putu za Imotski povrijedio konj i da mu je potrebna hrana. Trgovac je znao s kim ima posla, pa ga je odmah ščepao za vrat. U tom rvanju uspio je da se otrgne i pobjegne iz prodavnice. Dok je bježao u pravcu Mesihovine, trgovac je pucao iz pištolja i ranio ga u nogu. Hramljući, Lovrić je predveče stigao u selo Bukovicu, ali je na domak prvih kuća pao pokošen iz automata jednog od rezervista iz potjere.
Akcijom u Bukovici teroristička grupa je prepolovljena. Sedmorica su bila likvidirana, a dvojica uhvaćena živa. Na čitavom području od Bugojna na sjeveru do Mostara na jugu i dalje prijetila je opasnost od mogućeg upada ustaških terorista.
Iz štaba snaga bezbjednosti koje su rukovodile operacijom "Raduša 72" stizala su upozorenja na pojačanu mobilnost, pošto su se razbijeni teroristi počeli ponašati kao ranjene zvijeri. Jedan od glavnih ciljeva bilo je njihovo sprečavanje da izbiju na Jadran, zbog mogućih diverzija u ljetovalištima. Zato je postavljena straža na Kamešnici kod Livna, u sektoru Malinovac. Istovremeno, vojska i policija kontrolisali su veliki dio planine i neprestano bili u pokretu. Pošto se radi o kraju u kojem su živjeli isključivo Hrvati, stanovništvu je naređeno da povuče svu stoku sa tog područja i da se ništa ne kreće tim terenom, a naročito noću.
Hrvatski "general" Ilija Glavaš naredio je svojoj grupi od pet terorista da se danju skrivaju u šumi, a noću probijaju prema jugu. Pod njegovim "zapovjedništvom" ostali su još samo Petar Bakula, Stjepan Ljubas, Filip Bešlić, Vlatko Miletić i Ludvig Pavlović. Međutim, i ova grupica se počela raspadati. Negdje iznad Duvanjskog polja od "generala" se odvojio Ilija Lovrić. Nastala je svađa oko toga na koju je stranu sigurnije bježati. Pavlović, Ljubas i Miletić smatrali su da je najsigurnije na jug, gdje su se, navodno, mogli prikriti kod Pavlovićeve rodbine u selu Vitini kod Posušja. Glavaš je predlagao bijeg u srednju Dalmaciju, a potom ukrasti kakav brod i pobjeći u Italiju.
Tako su se niz obronke Čvrsnice spustili iznad Posušja. Kad su stigli na domak sela Rakitno, Glavaš je naredio da se zaustave i pripreme za noćenje. Odlučio je da ne uđu u selo odmah nego noću.
U utorak, 4. jula, kasno uveče, teroristi su stigli u selo i uputili se u kuću katoličkog župnika, od kojeg su tražili hranu. Njihovo kretanje primijećeno je i u selu Kongora na krajnjem jugu duvanjske opštine. Shvativši da im je potjera za petama, grupa terorista se uputila prema zapadu.
Put ih je vodio prema Debelom brdu. Kada su u osvit zore mislili da je opasnost prošla, Glavaš je, za svaki slučaj, poslao Pavlovića i Miletića u izvidnicu terena. Brzo su se vratili sa "lošim" vijestima da ih vojska opkoljava. Teroristi su zaigrali na faktor iznenađenja. Budno su pratili svako kretanje jedinica, koje su sačinjavali borci Posuškog, Ljubuškog i Lištičkog partizanskog odreda. U zoru, 7. jula, na područje Golog brda ovim jedinicama pristriglo je veliko pojačanje, iako nisu ni bile svjesne da su već bile na puškomet do terorista.
Iznenadna paljba
Upozorene na opreznost, jedinice kojima je komandovao Franjo Grubešić, napredujući kroz šumu, iznenada su bile napadnute. Iz gustog šiblja prolomila se bjesomučna paljba. Sve se to dogodilo munjevitom brzinom, pa neki borci nisu uspjeli na vrijeme naći zaklon. Grubešić je osjetio samo prvi metak, a potom je pao na zemlju. Pored njega, poginuo je Branko Ljubičić, najbliži saborac.
Šestorica terorista su iskoristila trenutak zbunjenosti u redovima snaga bezbjednosti i dali se u bjekstvo prema Dalmaciji, smatrajući da ih tamo čeka spas.
U oružanom sukobu na Golom brdu ranjen je i Petar Bakula. Metak ga je pogodio u skočni zglob, što je otežavalo dalje kretanje ovog teroriste.
Uputili su se prema zapadu i već nekoliko dana nisu nabasali ni na koga živog. U srijedu, 12. jula, stigli su u podnožje Dinare, na jugoistočnoj strani. Tada se grupa ponovo osipa, pošto Pavlović i Miletić odlaze na jednu, a Glavaš, Ljubas i Bešlić na drugu stranu. Ranjeni Bakula ni sam više nije znao šta će ni kuda će. Na kraju je odlučio da se pridruži Glavaševoj grupi.
(Nastaviće se)
