Koliko su Srbi vrijedan narod i da li smo u tranziciji

Glas Srpske 19.08.2007 00:00

Srbi su vrijedni onoliko koliko su i njihovi društveni uslovi podsticajni za ispoljavanje te vrednoće, smatra profesor sociologije rada Božo Milošević

"Ko radi ne boji se gladi", "nema hljeba bez motike", "što možeš danas ne ostavljaj za sutra"... samo su neke od brojnih narodnih poslovica koje, sreće i blagostanja radi, pozivaju i upućuju na rad, marljivost i trud. Međutim, da li danas, u vremenu postsocijalističke tranzicije, Srbi žive u skladu sa ovim narodnim mudrostima? Stručnjaci tvrde da je u vrijeme tranzicije, poslije krize devedesetih godina prošlog vijeka i decenija komunizma, teško dati pouzdane podatke o vrijednosnom sistemu srpskog društva kada je riječ o radnim navikama. Mnogi primjeri, međutim, govore u prilog činjenici da je radna etika činila sastavni dio srpskog identiteta u proteklim vijekovima. Sveti Sava je zapisao: "Božjom voljom i svojim trudom to sve steče". U djelu A. L. Batalaka "Život i priključenija Karađorđa", takođe, nalazimo: "Odveć štedljiv u vremenu, a od prirode djejateljan budući, nije nikad sedio bezposlen". "Pregaocu Bog daje mahove", rekao je veliki Njegoš. U vrijeme socijalizma, širom tadašnje Jugoslavije, u radne akcije omladina je išla pjevajući. Armija ljudi svakog jutra slijevala se u fabrike. Ali, kakve su radne navike u Srba danas? Mnogi smatraju da odnos prema radu danas nije na zadovoljavajućem nivou. Štaviše, tvrde da je radna etika bačena pod noge, da mladi bježe od teškog fizičkog posla, da je nerad i te kako prisutan u srpskom mentalitetu... Istina, do posla je danas veoma teško doći, nezaposlenost je velika. Na pitanje da li smo, možda, za nizak životni standard i veliku nezaposlenost u Republici Srpskoj sami krivi, zbog sopstvenog nerada, predsjednik Republike Srpske Milan Jelić rekao je za "Glas Srpske" da su ovi problemi posljedica mnogo složenijih i dubljih uzroka. - Republika Srpska i BiH, kao i ostale postkomunističke i postkonfliktne države suočile su se sa izazovima novog svjetskog poretka, tranzicije, privatizacije i tržišne utakmice, što je dugotrajan i bolan proces koji nije bio bez teškoća ni u jednoj od ovih država, a posebno u BiH i Srpskoj, zbog građanskog rata koji je imao razarajuće posljedice po društvo i privredu - istakao je predsjednik Jelić. "Ali", dodao je predsjednik Republike, "na kraju, svako je, prvenstveno, kovač svoje sreće, pa zato za prethodno stanje možemo kriviti okolnosti, na koje nismo ni mogli da utičemo, ali sadašnji i budući potezi, u prvom redu zavise od nas samih, našeg rada, odgovornosti i inicijative". Dodao je da se, iako ih i sam često čuje, ne slaže sa tvrdnjama da se u Republici Srpskoj ne može živjeti od poštenog rada. - Ovakvi stavovi su posljedica razočaranosti građana načinom na koji su pojedinci "preko noći" stekli ogromno bogatstvo, a za koje građani znaju da to nije moglo biti legalno stečeno. Zato, vjerovatno veliki broj mladih ljudi želi da napusti ovu zemlju - rekao je predsjednik Jelić. To nas, dodao je, zabrinjava i obavezuje. Pogrešna identifikacija - Moramo stvoriti uslove u kojima će mladi ljudi preuzeti inicijativu i neće napuštati zemlju, a to se prije svega odnosi na otvaranje radnih mjesta, bolje uslove za školovanje i podsticanje i vrednovanje njihovog rada. Istovremeno, mladim ljudima treba obezbijediti uslove da znatno brže i lakše riješe svoja stambena i druga životna pitanja. Tako će se najbolje promijeniti i njihov odnos prema poslu i radu. Vlada Srpske već je, u tom smislu, preduzela određene korake, obezbjeđujući dodjelu stambenih kredita sa povoljnim kamatnim stopama. Složio bih se sa konstatacijom da je do posla danas teže doći nego prije rata, ali je isto tako sigurno da su se i okolnosti u društvu promijenile - naglasio je predsjednik Republike Srpske. Dodao je da su za vrijeme rata i nekoliko godina poslije, u uslovima pukog preživljavanja, kult rada i radne navike bili zapostavljeni, a mladi ljudi počeli su da se identifikuju sa pojedincima koji svakako ne bi trebali da budu uzor nikome. - Vjerujem da je to bila samo prolazna faza i da se stanje i ovdje postepeno mijenja na bolje. Srpski narod, tokom istorije, pokazao je da posjeduje snagu i vitalnost da prebrodi brojne teške situacije i siguran sam da smo na pravom putu da to ponovo uradimo, otvarajući evropski put i perspektive za sve građane Republike Srpske - podvukao je predsjednik Milan Jelić. Profesor sociologije rada na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Banjoj Luci dr Božo Milošević konstatovao je da su neke nacije - usljed različitih istorijskih uslova njihovog formiranja - više ili manje razvijale etiku rada kod svojih pripadnika. - U tom smislu i kulturno-istorijske prilike su svakako djelovale na to što se u srpskoj kulturi dugo vremena više vrednovalo, prvo podvižništvo i iskupljenje, zatim herojstvo i borba za slobodu, a u novijoj istoriji je sve više vrednovana borba za moć, vlast i status nego stvaralaštvo, radinost i štedljivost - smatra Milošević. Posebno oštar "rez", rekao je on, između tradicionalističke predstave o radu kao muci i radu kao izvoru bogatstva osjetila je relativno velika grupa srpskih "gastarbajtera". - Društvena tranzicija, čiji smo savremenici, taj "rez" još više nameće i njemu se sve više prilagođavamo. Otuda promjena vrijednosti prema radu i ciljeva poslovanja deluje vrlo bolno za znatan deo srpske populacije - zaključio je Milošević. Pri tome, dodao je, treba imati u vidu da se nečija vrednoća, u savremenim tržišnim uslovima, ne može poistovećivati samo sa tim da li se neko trudi u procesu rada, već, pre svega, koliko to što se radi i uradi ima tržišnu vrijednost za druge. - Dakle, i Srbi su vredni onoliko koliko su i njihovi društveni uslovi podsticajni za ispoljavanje te vrednoće, kao i onoliko koliko su u njihovim sociokulturnim vrednostima razvijene vrednosne orijentacije ka radu - tvrdi Milošević. Nerealna očekivanja On je dodao da je u sferi efikasne upotrebe radnog vremena u Srba sve vidljivije da je sve više onih koji se malo trude, a rade onoliko koliko ih na to tjera prinuda, koja se ogleda u sve izraženijoj borbi za rijetka, po mogućnosti odgovarajuća, radna mjesta i veoma izraženoj samovolji vlasnika kapitala i njihovih menadžera. - U gotovo svim društvima postsocijalističke tranzicije veliki je broj nezaposlenih, ali među kojima je znatan dio onih što nešto radi, najčešće "na crno". Istine radi, ovome se može dodati evidentan problem u sferi rada koji se tiče prekomjerne i ispod dostignutog civilizacijskog nivoa upotrebe radne snage u privatnom sektoru privređivanja - konstatovao je Milošević. Bilo da se radi o Republici Srpskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Albaniji, Rusiji..., dodao je, zaista je teško preusmjeriti iskustvena opažanja njihovih nezaposlenih građana, posebno mladih koja su ostavila upečatljiv trag na njihovom vrednovanju rada, naročito u prvoj deceniji postsocijalističke tranzicije devedesetih godina prošlog vijeka. - Najčešće se radi o godinama koje je obilježila "pljačkaška privatizacija", "sivo - crno - kriminalizovano" tržište, gdje su pojedinci sticali "preko noći" velika bogatstva, uz prećutnu toleranciju tranzicijskog "mekog zakonodavstva". To i dalje pritiska svijet onih koji su navikli na nerad, koji smatraju da se može dobro živjeti sa malo rada ili čak i bez rada - rekao je Milošević. Izgleda, naveo je, da se dezorijentacija koja je nastala raspadom svih vrijednosti, najočiglednije ispoljavala u sferi vrednovanja rada. - S jedne strane, jako je teško nekadašnjeg samoupravljača sa pripadajućom "platicom", koji se uključio u profitabilnije "sivo - crno - kriminalizovano" tržište rada ponovo vratiti da radi za onoliku platu kolika se nudi na legalnom tržištu - ocijenio je Milošević. S druge strane, tvrdi, teško je socijalizovati omladinu u smislu da se može pošteno živjeti od svog rada. - Otuda ta, najčešće nerealna očekivanja da se - po uzoru na negativne junake iz prve decenije tranzicije i to još u ratnim uslovima i međunarodnoj izolaciji - može brzo obogatiti bez puno rada, ali i bez puno znanja i umijeća - zaključio je Milošević. Profesor sociologije rada Božo Milošević rekao je da se "u srpskom društvu mogu očekivati promjene radnih navika zaposlenih samo ako elita, posebno ekonomska, bude više cijenila rad, znanje i umijeće i adekvatno ga plaćala". Miroslav FILIPOVIĆ RAZUM Predsjednik Jelić smatra da među Srbima ima znatno više vrijednih pojedinaca i dobrih domaćina. - Što se tiče radnih navika, mislim da se kod nas situacija postepeno mijenja i da su razumni ljudi shvatili da je prošlo vrijeme kada se na posao odlazilo da se tamo provede osam časova i zatim ide kući. Ako neko želi da bude adekvatno plaćen za posao koji obavlja, treba da zna da on to svojim radom treba i da zaradi. Naravno, da mnogo toga u ovim tranzicionim i reformskim procesima zavisi i od poslodavaca i njihovog odnosa prema radnicima i vrednovanju njihovog rada - objasnio je predsjednik Jelić. OBRAZOVANjE Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Anton Kasipović rekao je da se na ovim prostorima đacima dugo govorilo: "Ako ne budete učili moraćete da radite". - Razvojem i unapređenjem stanja u obrazovanju možemo učiniti mnogo na poboljšanju ekonomskog standarda građana. Ali, naš zadatak je da đacima pokažemo da moraju učiti da bi radili - naglasio je ministar prosvjete Anton Kasipović. LIJENOST Vladika Nikolaj Velimirović zapisao je: "Lenjive ruke brzo zaposli đavo, a vredne anđel. U ovome svetu neprestanog pokreta i neprestanih promena čovek hteo ne hteo mora biti zaposlen, bilo dobrim bilo zlim delovanjem. Lenjiv čovek u stvari nije nezaposlen: on je vredni poslenik đavola. Lenjo telo i lenja duša najpodesnija je njiva za đavolsko oranje i sejanje". RAD I RELIGIJA Radna etika uglavnom, se dovodi u vezu sa protestantizmom. U svom djelu "Protestantska etika i duh kapitalizma", njemački sociolog Maks Veber objašnjava pojavu kapitalizma učenjima Lutera i Kalvina. Po njima, rad nije samo obaveza, već i osnovno sredstvo napretka zajednice i spasenja čovjeka. Ovakvo shvatanje je iznjedrilo naročit skup vrijednosti poznat kao protestantska radna etika. Protestant vjernik, koji drži do pravila koja mu nalaže njegova vjera i crkva, neće koristiti stvoreni kapital za lične potrebe. Neće sebi dozvoliti nikakvu vrstu luksuza, jer to nije dostojno čovjeka, a i suprotno je sa božjim zadatkom kojeg čovjek mora da izvrši. Čovjekova sudbina je poziv da radi i samo radi. A to mu na kraju mora postati i želja. To je, govorio je Luter, jedini put da se zasluži vječni život. Izvršiti poziv je tako postalo najviše etičko načelo. UČENjA Sam Isus Hrist proveo je najveći dio svog zemaljskog života u radu, pomažući Josifu u stolarskim poslovima. Slijedeći njegov primjer, hrišćani cijene rad. Sveti apostol Pavle je rekao: "Ako neće da radi, neka i ne jede". Sveti Benedikt: "Radi i moli se". Sveti Ignacije Lojola: Moli se kao da sve zavisi od Boga. Radi kao da sve zavisi od tebe". A Jefrem Sirin uči: "Uči se raditi, da se ne bi učio prositi". Vuk Karadžić u svom Rečniku, pod odrednicom "dembel" pruža zanimljivo svedočanstvo u poštovanju lijenosti u Otomanskoj Turskoj. Međutim, današnja Turska umije da pokaže sasvim drugačiji odnos prema radu, poštujući islam i Muhamedovo učenje: "Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti, i radi za onaj kao da ćeš sutra umrijeti". JAPANCI Kulture koje su izvan judeo-hrišćanske civilizacije takođe posjeduju vrlo razvijenu radnu etiku, koja je omogućila veliki ekonomski razvoj, poput onog k&

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.