Korijeni genocida (10)

Glas Srpske
Korijeni genocida (10)

U poslijeratnoj Njemačkoj donesen je zakon kojim se kažnjava svako poricanje, umanjivanje ili hvaljenje holokausta. U Hrvatskoj ovaj krajnje nemoralni verbalni akt kao da je preporuka za visoke državne i društvene funkcije.

Vrlo efektnu primenu principa - da je "ustaški genocid po međunarodnom pravu bio jedan dozvoljen čin", kako tvrde advokati Rimske kurije braneći Vatikansku bandu na suđenju u San Francisku u vezi sa opljačkanim zlatom - doživeli smo (kao što je poznato) prevashodno na zapadu i za vreme trajanja poslednjih balkanskih ratova u kojima smo bili "velikosrpski agresori, silovatelji, etnički čistači, genocidne ubice" itd. Doživljavamo takav odnos i dan-danas pre svega zahvaljujući Haškom tribunalu i aktuelnim otimačima srpskog Kosova i Metohije. Jer - ako ja kažem da je crno u stvari belo, to je tako. Tako je i sa Srbima: oni su jedan genocidni narod, Kosovo je vazda bilo šiptarsko, Metohija nikad nije ni postojala... Ko može, dakle, da zameri Mesiću, što je jedan tako dobar političar i, očigledno, tako dobar katolik? Pogotovu jer Mesić, koji nije ni glup ni naivan, verovatno poznaje kontinuitet stava Vatikana u odnosu na ustaško-genocidnu prošlost Hrvata. Uzmimo samo kao primer sklanjanje i sakrivanje monstruoznog zločinca Ante Pavelića od pravde, a putem poratnih "pacovskih kanala", kojima je - po sve brojnijim verodostojnim indicijama - lično rukovodio kardinal Montini (potonji papa Pavle VI). Pavelićevi tovari zlata Pavelić je u maju 1945. pobegao u Austriju i ostao u britanskoj okupacionoj zoni (sa znanjem američke vojne tajne službe), deleći sa Britancima zlato opljačkano od ustaških žrtava. Bežeći poneo je dijamante u vrednosti hiljadu sto karata, oko 350 kilograma zlata i razne devize. Od toga Britancima je prepustio zlato u vrednosti oko sto pedeset miliona švajcarskih franaka. Sve ostalo, osim sredstava za lične ustaško-terorističke potrebe, završilo je u Vatikanskoj banci. Aprila 1946. otišao je u odeći katoličkog sveštenika u Rim, sledeći "pacovski" put Adolfa Ajhmana, Jozefa Mengelea, Klausa Barbija, Ive Rojnice (Tuđmanovog ambasadora u Argentini u devedesetim godinama starosti), pa Maksa Luburića, Dinka Šakića, Vjekoslava Vrančića, Stjepana Hefera, Mile Starčevića itd. Prvo utočište je Pavelić našao u Collegio Pio Pontoficio, Via Gioacchino Belli 3, u Latinoameričkom institutu Vatikana sa ekstrateritorijalnim statusom u Rimu. U maju 1946. on obitava u Castel Gandolfo, u papinskoj letnjoj rezidenciji, gde se po navodima američke tajne službe "često sreće sa monsinjorom Montinijem" (budućim papom Pavlom VI). Od 9. novembra 1946. je direktno u Vatikanu, u papinskom Orijentalnom institutu, a krajem godine prelazi u Institut sv. Jeronima (San Girolamo, Via Tomacelli 132) i u januaru 1947. ga američki agenti otkrivaju u, isto tako eksteritorijalnom dominikanskom manastiru Santa Sabina, Lungo Tevere Aventino. Marta i juna Pavelić se kreće između Latinoameričkog instituta i "nekretnine u crkvenoj svojini u Via Giacomo Veneziano 17 C". Pohodi potom još jednom Castel Gandolfo da bi se potom 11. oktobra 1948. ukrcao - sa pasošem Crvenog krsta br. 74369 - u kabinu prve klase broda Sestriere, koji će ga odvesti u Argentinu. Zanimljivo je kako američka tajna služba, koja kao i Britanci ništa ne čini da se ovaj genocidni zločinac uhapsi, objašnjava zaštitnički stav Vatikana u odnosu na Pavelića: "Vatikan vidi u njemu jednog militantnog katolika, koji je doduše lutao i grešio ali boreći se samo za kotoličanstvo (...) koji se do juče borio protiv pravoslavne crkve a danas se bori protiv komunističkog ateizma... Ko, dakle, da zameri Stipi Mesiću zato što je on dobar političar, dobar katolik i, kao nesumnjivi hrvatski patriota, jedan dobar Hrvat? Za žaljenje je, naravno, da sve to ne spasava ni Mesića ni njemu slične od sledećeg pitanja - pitanja etike i morala. Jedna od posledica otkrivanja činjenice i razmera nacističkog holokausta nad Jevrejima (Romima, itd.) u posleratnoj Nemačkoj je bilo - kao što je već navedeno - donošenje zakona, po kome svako poricanje, umanjivanje ili pak hvaljenje ovog genocida i, time, nacističkog režima, povlači za sobom oštre zakonske kazne i moralnu diskvalifikaciju počinioca. U Hrvatskoj, naprotiv, izgleda da je ovaj kriminalni i krajnje nemoralni verbalni akt (ja ga zovem "balkanska verzija laži o Aušvicu") najbolja preporuka za najviše državne i društvene funkcije. Amoralnost politike Da li je to jedan Ivo Omrčanin ("Srbi su ustvari 1941-1945. izvršili genocid nad Hrvatima"), jedan Franjo Kuharić ("Broj srpskih mrtvih ne prelazi brojku od 30.000"), jedan Franjo Tuđman ("Najviše oko 50.000 srpskih mrtvih (...) gubici srpskog i hrvatskog naroda su prilično slični") ili pak jedan Stipe Mesić... ponosan na "pobedničku hrvatsku državu NDH 1941..." Kamere i cilj su uvek isti a to je da se, po Gebelsovom pravilu "Svaka sto puta izgovorena laž postaje istina", i dalje širi "balkanska verzija laži o Aušvicu". I svaki spomenuti u ovoj priči ili je predsjednik hrvatske države, član Akademije nauka ili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije... Da ova stravična amoralnost hrvatske političke, crkvene i intelektualne elite može da dovede do vrlo konkretnih i tragičnih posledica, pokazuju vrlo upečatljivo i građanski ratovi u poslednjoj deceniji 20. veka na tlu bivše Jugoslavije. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Amber alert
Amber alert
Do mentaliteta je
Do mentaliteta je
Od Tita do Olbrajtove
Od Tita do Olbrajtove
Pravosuđe u leru
Pravosuđe u leru
Tapkanje u mjestu
Tapkanje u mjestu
Prevencija, šta je to?
Gluv, zbunjen, normalan
Gluv, zbunjen, normalan
Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
Bježi, Fadile
Bježi, Fadile
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana