"Glas Srpske" na licu mjesta: Svakodnevica srpskog dije

Glas Srpske 22.09.2007 00:00

Sve oči Srba na Kosmetu uperene ka Sjevernoj Mitrovici. Ona je bastion srpstva u pokrajini... Inat najsnažniji pokretač Srba na Kosovu i Metohiji. Njih nešto više od sto hiljada, koliko ih je ostalo u pokrajini, ostalo iz inata...

Kosmet. Neki kažu - kolijevka srpstva. Drugi - najsvetija srpska riječ. A tužna je istina da je u ovoj kolijevci srpstva sve manje Srba. I rijetko ko više obraća pažnju na svete riječi cara Lazara: "Ko ne doš'o sutra na Kosovo ravno..." Jer, Srbi polako, ali sigurno napuštaju južnu srpsku pokrajinu. Svjesni su da ih je malo. Premalo. Njih stotinu hiljada spram dva miliona Albanaca. I najviše ih boli to što se majčica Srbija prema njima odnosi gotovo maćehinski. Jeste, srazmjerno veliki novac Srbija svakog mjeseca "upumpa" u dio pokrajine sjeverno od Ibra. Nešto manje u srpske enklave južno od ove rijeke razdora. Ali... - Novinar, džaba ti, bre, novac kada ne znamo hoćemo li sutra osvanuti u svom ili izbegličkom krevetu! - reče nam jedan Sjevernomitrovčanin. Nije htio da se predstavi. Kaže, "ime ne znači ništa"... Sve oči Srba na Kosmetu uperene su ka Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici. Ona je bastion srpstva u pokrajini. Na svega četvrtini teritorije nekada jedinstvenog grada - koliko ga je poslije NATO agresije i egzodusa Srba sa Kosova i Metohije 1999. godine ostalo sjeverno od Ibra - smjestilo se oko 20 hiljada duša. Najviše srpskih izbjeglica iz unutrašnjosti Kosmeta. Da je stanovništvo Sjeverne Mitrovice gotovo preko noći utrostručeno, svjedoči i haos na ulicama najvećeg srpskog grada u pokrajini. Ulice su, bukvalno, zatrpane automobilima. Semafori ne rade, pa vozi ko kako stigne i gdje stigne. Ako ne može ulicom, može trotoarom... - Brate, moram nekako da se provučem ovim ulicama! Mušteriju ne interesuje kako! - krupnim glasom, kroz otvoreni prozor, kaže nam Milan, jedan od mnogobrojnih taksista u Sjevernoj Mitrovici, koji je - prilično nervozan zbog gužve - preko trotoara popriječio put do sljedeće ulice. U samom dnu ovog grada - most. Simbol sukoba između Srba i Albanaca. Donedavno se sa obje strane njegovih lukova nalazila bodljikava žica. Uklonjena je, ali je od tada plato ispred mosta avetinjski pust. Tako je bilo i za vrijeme našeg boravka u Sjevernoj Mitrovici. Jedina živa bića sa srpske strane mosta bili su pripadnici UNMIK-a i KFOR-a. - Kao, čuvaju most i ne daju da zaratimo sa onima preko. A 17. marta 2005. pobegli su ko zecovi. Kad su Albanci nagrnuli preko mosta, pocrkali su od straha. I oni da nas brane! Fuj! - sa izrazom gađenja na licu komentariše Milomir Stanković, jedan od rijetkih Srba koji je mostu prišao na manje od 50 metara. On dodade da dobro razmislimo, ukoliko namjeravamo da pređemo u albanski dio grada... - Ako samo nanjuše da si Srbin, izgaziće te i pustiti da krepaš k'o pas! Mrze nas iz dna duše! To se rečima ne može opisati - nastavi Milomir. Jedan pogled na Južnu Mitrovicu... Naizgled, ne razlikuje se od sjevernog dijela, osim što je na ulicama mnogo više ljudi. Svaki treći nosi keč, tradicionalnu albansku kapu. Bilbordi u južnom dijelu podijeljenog grada veličaju albanske političke prvake i Ameriku. Tiho, kao duh, pored nas prođe jedna časna sestra i ode preko mosta, u Južnu Mitrovicu. - Tunjatjeta (Dobar dan)! - reče čovjeku na biciklu, koji je stajao sa albanske strane mosta i gledao ka srpskom dijelu Mitrovice. - Tunjatjeta, si je (Dobar dan, kako ste)? - odgovori on. Vraćamo se nazad, ka unutrašnjosti sjevernog dijela pokrajine. Kroz prenatrpanu "srpsku Mitrovicu" prolazimo na jedvite jade. Malo, malo, pa ispred nas iskoči pješak. Em što ne pazi kud ide, em još galami u stilu "Što ne gledaš kud voziš?"... Kroz Zvečan saobraćajna gužva je malo minula. Ali, put je izrovan rupama. Naša "škoda", niska sama od sebe, para asfalt. Srednjovjekovna tvrđava ponosno stoji iznad Zvečana. Smještena na najvišem visu, gledala bi u daljinu, da joj vidik ne zaklanjaju ostaci Rudarsko-metalurškog kombinata "Trepča". Ovaj industrijski gigant predratne Jugoslavije zapošljavao je preko 20 hiljada radnika i nosio titulu najvećeg zagađivača Kosmeta i Srbije. Danas trune na ogromnoj livadi podno Zvečana. - Meni je super! Dođem na posao svaki dan u sedam ujutru, legnem da spavam, pa se probudim, da malo obiđem krug, pa opet spavam... i tako sve do sedam uveče. Tada predam smenu kolegi, koji radi noćnu, a ja sam slobodan do sutra uveče. Pitaš za platu? 130 evra od UNMIK-a i 11 hiljada dinara (135 evra) od Srbije! Ma, milina jedna! - priča, u dahu, Doša Fićović, jedan od trojice čuvara i, ukupno, petorice danas zaposlenih u "Trepči". Ostala dvojica su direktor i njegov zamjenik... Manastir Svetog arhiđakona Stefana u Banjskoj je jedini manastir na sjeveru Kosova i Metohije, koji datira iz srednjeg vijeka. Nalazi se pod padinama planine Rogozne, nedaleko od Zvečana. Zadužbina je svetog kralja srpskog, Stefana Uroša Drugog Milutina, a izgrađen je početkom 14. vijeka. Manastir Banjska, kako je poznatiji u narodu, duhovno je sjedište Srba na sjeveru Kosmeta. Dominira dolinom istoimene rijeke, a i njega su - do prije godinu dana - čuvali pripadnici KFOR-a. Pričaju nam mještani Banjske, da su KFOR-ovci tako revnosno čuvali manastir, da nije bilo šanse da neznanac prođe njihov kontrolni punkt bez detaljne provjere. Mir, koji vlada na visoravni na kojoj je smješten manastir, tako je nestvaran. Udišemo punim plućima oštar vazduh, koji je sišao sa Rogozne. Do nozdrva nam stiže i miris tamjana. Ostanite u miru i spokoju, braćo... Leposavić je drugi po veličini grad u srpskom dijelu Kosova i Metohije. Nešto manje od petnaestak hiljada njegovih stanovnika živi u nadi da će i Srbima na Kosmetu konačno svanuti. - Živ ti ja, nemam kuda da idem! Će da izginemo svi ovde, al' nećemo da begamo! Ako Albanci dobiju državu, niko od nas u toj državi neće da živi. Il' će da proglasimo svoju, il' u Ibar! Pa, bolje nek' nas sve voda odnese, nego da živimo pod albanskim zulumom! - kaže tridesetogodišnji Vujo. Dodaje da mladi u Leposaviću ne vide nikakvu perspektivu, ali da iz inata neće da se sele u unutrašnjost Srbije. Inat i jeste najsnažniji pokretač Srba na Kosovu i Metohiji. Njih nešto više od sto hiljada, koliko ih je ostalo u pokrajini, ostalo je iz inata. Ni za šta ne bi dali ili prodali komad svoje grude. Ne postoji cijena za koju bi se odrekli zemlje na kojoj su živjeli njihovi očevi, djedovi, pradjedovi... - Oni, koji su prethodnih godina prodali svoju imovinu Albancima - počesto za velike pare! - i odselili se iz pokrajine, sada žare i pale po Srbiji. Čuo sam da su pojedinci u Kosovu Polju prodali svoje kuće za 250-300 hiljada evra, pokupovali kuće u Čačku, Kraljevu, Kruševcu za 100-150 hiljada, a ostatak novca uložili u biznis. Nenadano, obične golje sa Kosmeta postadoše gazde u Srbiji. Ali, džaba im! Svi ih nazivaju Šiptarima! Parama nisu mogli da kupe status u društvu - rezonuje Milan Veljović, jedan od leposavićkih trgovaca. Ekonomska karakteristika sjevera Kosmeta je - trgovina. Na svakom koraku su radnje, radnjice, šupe i šupice u kojima se može kupiti sve, od igle do lokomotive. Cijene osnovnih životnih namirnica u ovom dijelu Kosova i Metohije su nešto više od onih u Srbiji, ali još uvijek niže nego u Republici Srpskoj. Svi, koji za to imaju uslove, trguju. Od proizvodnje slaba je vajda. Uostalom, ona je svedena na manufakturu. Dok jedni u garažama savijaju spajalice, drugi proturaju komade drveta kroz mašinu, na čijem kraju izlaze drvca za šibice (bez fosfora!), a treći - opet - sijeku široke rolne sa ultratankim "papirusom", praveći toalet-papir veoma sumnjive "efikasnosti". I to je sve što se tiče "industrije" u srpskom dijelu Kosova i Metohije... Koliko god u Sjevernoj Mitrovici bila haotična atmosfera, život u Leposaviću je sušta suprotnost. Lagano pulsira između Ibarske doline i obronaka Kopaonika, neopterećen stalnom napetošću između Srba i Albanaca. - U Leposaviću je i pre rata bilo veoma malo "belih kečeva". Ove, koji su ostali, ne diramo. Poštuju srpsku vlast i zbog toga im pomažemo koliko možemo - dodaje malopređašnji trgovac, Milan. Ako, kaže on, nešto i pukne u Sjevernoj Mitrovici i Albanci - nekim čudom - krenu u osvajački pohod, Srbi iz Leposavića će ih zaustaviti. - Dok oni pređu tih 35 kilometara od Mitrovice do Leposavića, mi ćemo zavrnuti rukave, pljunuti u šake i spremno ih dočekati. Varaju se ako misle da ćemo jeftino prodati svoju kožu! - završio je Milan svoje hipotetičko kazivanje. Posljednja stanica u srpskom dijelu pokrajine, prije odlaska sa Kosmeta, je Lešak. Za ovaj omaleni grad, koji broji nekih tri, četiri hiljade duša, niko nije ni čuo do prije nekoliko godina. Sve dok ovdašnji Srbi 2001. godine nisu započeli sa danonoćnom blokadom "graničnog prelaza" između Srbije i Kosmeta u Jerinju, nekoliko kilometara udaljenom od Leška. Razlog - albanski i "carinici" UNMIK-a nisu dozvoljavali da kamioni sa robom iz Srbije uđu na Kosovo i Metohiju. Držali su Srbi iz Leška ovaj "granični prelaz" pod blokadom danima, pesničili se sa UNMIK-policijom, ali nisu posustali. Rezultat takvog otpora bio je da je srpskoj robi omogućen nesmetani ulazak u pokrajinu, a - umjesto dotadašnjih isključivo albanskih "carinika" - u Jerinju danas rade mješoviti, srpsko-albanski "granični službenici". I Lešak, kao i Leposavić, živi svoj prividno miran život. Kao što kaže Oliver Ivanović, "ta dva grada su Šumadija za ostatak severa pokrajine". Međutim, da je i ovdje život samo privid, svjedoče i pogledi, koje sporadično možete uhvatiti kod žitelja Leška. U njima, kroz skupljene zjenice, možete pročitati molitvu: - Bože, sačuvaj nas od zla! Sačuvaj ovaj hrabri narod! I pomozi majčici Srbiji da se konačno rastrijezni! I pogleda nas... Tekst i snimci Goran BARAĆ STRAH Lider kosmetskih Srba Oliver Ivanović veli da u dijelu pokrajine sjeverno od Ibra vlada veliki strah. Strah od neizvjesnosti. Jer, koliko god Albanci smatrali da je nezavisnost Kosova i Metohije gotova stvar, toliko se Srbi nadaju da nije sve završeno. - U centralnom delu Kosmeta živi oko 60 hiljada Srba. Ovde, u severnom delu, nas je 50 hiljada. Mi jesmo u nešto boljoj situaciji nego naša braća u Goraždevcu, Gračanici, Ranilugu, Štrpcu... ali koliko god strepimo za našu sudbinu, toliko još više nas brine šta bi bilo sa tih 60 hiljada duša, ukoliko bi pokrajina dobila nezavisnost - napominje Ivanović, sasvim sigurno najpopularnija ličnost među Srbima na Kosovu i Metohiji. HARAČ Interesantno je da na Kosmetu ne važi "zeleni karton" za vozila, čije registarske tablice nisu iz Srbije, Makedonije i Crne Gore! Prema odluci UNMIK administracije s početka prošle godine, sva vozila, koja dolaze u pokrajinu iz zemalja koje se ne graniče sa Kosmetom, moraju da plate takozvano "tranzitno osiguranje". Za automobile, petnaestodnevno osiguranje košta 50 evra! Bez plaćanja ovog harača, nemoguće je proći "granični prelaz" u Jerinju. Na pitanje zašto na Kosmetu ne vrijedi "zeleni karton" iz Republike Srpske i BiH, vođa smjene na ček-pointu u Jerinju, Grk Maskeraidis, odgovorio je da "država Kosovo nema potpisan ugovor sa BiH o priznavanju eventualne štete, nastale u saobraćajnim udesima". - O kakvoj to "državi Kosovo" pričate? - upitasmo. - Pa, ako već nije država, biće... I to uskoro - reče naš grčki "brat". DODATAK Srpska vlada, svim Srbima na Kosovu i Metohiji koji trenutno rade u ono malo državnih preduzeća, mjesečno isplaćuje "kosovski dodatak" od 11 hiljada dinara (135 evra). UNMIK-administracija, s druge strane, radnicima koji su "na čekanju" isplaćuje po 30 evra mjesečno. Zaposlenima u školstvu, zdravstvu i lokalnoj samoupravi u srpskom dijelu pokrajine Srbija isplaćuje dvostruko veće plate, u odnosu na njihove kolege u unutrašnjosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.