Kad bi samo Slađan ozdravio

Glas Srpske 06.07.2007 00:00

Uprkos bolesti, Slađan pohađa nastavu i ove godine uspješno završio prvi razred srednje škole, bravarski smjer. Da bi bolje shvatio školovanje, neophodni su mu redovno lijekovi

TESLIĆ - Četvoročlana porodica Malešić, izbjegla iz maglajskog sela Bakotić, sa još 23 porodice punih pet godina živi u alternativnom centru smještenom u starom objektu Osnovne škole "Petar Petrović Njegoš" u Tesliću. U jednoj učionici, zajedno sa roditeljima i starijim bratom, živi šesnaestogodišnji Slađan, koji je, zbog spleta nesrećnih okolnosti, obolio od blage mentalne retardacije i ima smetnje u govoru. On je, kao šestomjesečna beba, dobio visoku temperaturu, ali mu se zbog ratnih dešavanja nije mogla pružiti adekvatna medicinska pomoć. Sve to imalo je teške posljedice po ovog dječaka, koji obožava da vozi bicikl. Uprkos bolesti, Slađan redovno pohađa nastavu i ove godine uspješno je završio prvi razred srednje škole, bravarski smjer. Da bi bolje shvatio školovanje, pomažu mu lijekovi, koje roditelji s teškom mukom nabavljaju u Sloveniji. - Bez lijekova ne može... Iako malo zaostaje, oni mu pomažu da uči. Ovo je sedma godina kako ih Slađan uzima. Za njih redovno izdvajamo 50 evra, pa dokle budemo mogli. Sreća da ima dobrih ljudi, koji barem hoće da ih donesu ovamo. Muž jedini radi i od njegovih tristotinak maraka odvajamo i za Slađanove lijekove i preživljavamo. Koliko imamo primanja, toliko i jedemo, ne možemo puno toga kupiti. Bitno je da imamo vreću brašna, pa da svaki dan pečem hljeb. Stariji sin ponekad ode na dnevnicu, kad ga neko pozove - priča Slađanova majka Vasiljka. Sa željom da Slađanu olakšaju životne probleme, koji su se kao breme navalili na njegova nejaka pleća, u pomoć mu je priteklo nekoliko drugara iz škole. Oni su ga uključili u projekat "Humanost i mi" i prije nekoliko dana uručili mu školski pribor i novac. Obećali su da ga ni ubuduće neće zaboraviti. Obilaziće ga i pomagati mu koliko mogu. Prema riječima majke Vasiljke, prikupljena pomoć je Slađanu dobrodošla. Od novca koji su mu školski drugari uručili, jedan manji dio utrošiće na portabl televizor. On je već duže vremena u jednoj teslićkoj trgovini privlačio Slađanovu pažnju. Kako nam je i sam Slađan polako ispričao, svaki dan je išao da ga vidi u izlogu, ali nije imao novca da kupi taj televizor. Zbog njega je, veli, počeo da štedi od ionako malih primanja. Sada je srećan što će se dugo željeni televizor naći u njegovom skromnom životnom kutku. Osim teških uslova u kojima žive, Malešići svakim dan sve više strahuju kuda će ako budu morali da se isele i iz alternativnog centra. Nemaju se gdje vratiti, a nemaju ni novca kako bi sebi obezbijedili nekakav krov nad glavom. Najteže je, veli Vasiljka, što žive u neizvjesnosti. U pomoć Malešićima odskora se uključio i teslićki Centar za socijalni rad. M. SIMIĆ OGNjIŠTE - U Bakotić ne mogu, kada se niko ne vraća. Tamo sama živjeti ne mogu, a za muža i starijeg sina nema posla. Svaki put kad odem da obiđem ognjište, meni pozli i moram u bolnicu. Duša me zaboli kada vidim ruševine moje kuće i u korov zarasle njive - kaže Vasiljka Malešić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.