Znakovi pored puta

Znakovi pored puta
Mirjana Kusmuk
13.12.2014 08:08

U sedmici iza nas obilježen je Dan borbe protiv korupcije 9. i Dan ljudskih prava 10. decembra.

Negdje uoči samog "praznovanja" ova dva važna međunarodna dana jedan znakovit događaj u nas spojio ih je u jedno. Korupcija je dotukla Kuću ljudskih prava, koja je otišla na doboš. Ne zna se ko je kupio, ali se zna da više takva "kuća" ne postoji. A evo kako je bilo.

Nevidljivi ljudi

Helsinški komitet je međunarodna NVO koja ima ogranke u cijelom svijetu i veliki međunarodni ugled. Misija im je borba za ljudska prava u koja, pored ostalih, spadaju i medijske slobode.

Helsinški komitet BiH, čiji direktor je 15 godina bio Srđan Dizdarević, našao se u centru koruptivnog skandala nakon što je međunarodna revizorska kuća nedavno utvrdila da je Komitet opljačkan i poslala poruku donatorima da prestanu finansiranje. Revizori su predložili likvidaciju, a posebno su bili šokirani poreskim utajama usavršenim u toj NVO.

Helsinški komitet prodao je i Kuću ljudskih prava u kojem im je bilo sjedište. Ne zna se ni kako, ni kome je ova lijepa velika vila prodata, jer se u papirima pojavljuje više vlasnika, ali je utvrđeno da je direktor Helsinškog komiteta BiH Srđan Dizdarević, sa direktorom Kuće ljudskih prava, Srđanom Dizdarevićem, ranije sklapao ugovore o iznajmljivanju tog objekta za sjedište Komiteta. Slučaj "Helsinški komitet" samo je slikovit primjer o razmjerama korupcije od koje nisu izuzete ni "Zvijezde granta", kako je, instrumentalizovane, bezobrazno bogate navodne borce za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv korupcije, nedavno krstio jedan list.

Milionski grantovi EU, SAD, raznih fondova koji su povučeni i izvučeni da bi se spriječila korupcija jasno je da nisu dali nikakav rezultat, ali i da su vrlo često poslužili kao svrha samima sebi, tačnije onima koji su te fondove koristili i zahvaljujući kojima su sasvim izvjesno poboljšali jedno vlastiti materijalni status.

Veliki broj strateških "okvira" i "strategija" za borbu protiv korupcije, agencija i institucija za borbu protiv korupcije, brojeva telefona na koje građani mogu anonimno da prijave korupciju, stalne izmjene zakona koji treba da poboljšaju borbu protiv korupcije, porast broja antikorupcionih NVO... odavno je svrha samima sebi. Jedan broj njih u službi je politike, pa je njihova borba selektivna, a pod "tretmanom" su im isključivo oni koji su politički oponenti onima čiji su oni instrumenti.

Jedan od posljednjih projekata u koji su polagane nade je Antikorupcijska mreža u BiH "Account", koja je za borbu protiv korupcije dobila milion dolara, a efekti su u najmanju ruku mršavi. Ako se izuzme nekoliko istraživanja javnog mnjenja koja su potvrdila da je korupcija u vrhu negativnih pojava koje percipiraju građani, jedini učinak im je sajt na kojem novinari objavljuju priče o korupciji. A šta onda rade mediji, čiji je to posao i bez milion dolara?

Ono što je zanimljivo je da su, kada je u pitanju korupcija, pod lupom javnosti uglavnom političari, ministri, direktori, ljudi na vrhu piramide na kojem se korupcija ne zaustavlja. U već pomenutim istraživanjima građani upozoravaju na porast korupcije u svim segmentima društva, prosvjeti, pravosuđu, zdravstvu... To je ono što se zove sistemska korupcija.

Sistemska korupcija dovela je do toga da su "mali, nevidljivi" ljudi opljačkali državu i ostali anonimni. Ti "mali, nevidljivi" ljudi za koje nikada niko nije čuo, a koji su puni kao brodovi, uglavnom rade na poslovima na kojima su izdaju rješenja. Nagrada koju dobijaju kada ih potpišu, ne zove se mito, nego čašćavanje.

Tim "malim, nevidljivim ljudima", koji su puni kao brodovi (para se ne može sakriti) uopšte nije važno ko je na vlasti. Jer vlasti se smjenjuju, ministri mijenjaju, direktori dolaze i odlaze, ali oni ostaju. Oni su konstanta po dubini sistema, oni su oni bez kojih se ne može. To su isti oni kojima su turističke agencije još odavno rasprodale novogodišnje aranžmane za Dubai i Karibe, oni koji su iz opanaka uskočili u Pradu, oni koji ganjajući svjetske trendove i brendove ne zaostaju za Tifani Tramp. Oni kojima je plata "plafon" 2.000 kemova.

U tom vrzinom kolu sistemske korupcije važi ravnoteža straha. Slušala sam tako jednom jednoga (koji zna), kako priča, kako je sekretarica jednog javnog preduzeća pokucala direktoru sa kompromitujućim papirom i zaprijetila da će isti dati medijima ako joj ne kupi stan u Beogradu. I kupio joj je. Onda je drugom direktoru pokazala drugi papir, a taj drugi joj je sagradio vikendicu.

Slušala sam jednom jednoga koji je iz Bijeljine došao da se zaposli u jednom preduzeću. Ponio je i 10.000 KM, koliko su mu rekli da to košta, ali nije dobio posao. Cijena je zbog velike potražnje naglo skočila na 12.000.

Odgovornost za raširenu i proširenu korupciju snose kontrolne institucije, koje očigledno nisu izuzete od nje. Jer i u njima rade oni isti "mali, nevidljivi" ljudi. Jedan od najvažnijih kontrolnih organa je poreska uprava, još od vremena kada je na porezu pao Al Kapone.

Poreskoj upravi nije potrebno pravosuđe i nije joj potrebna policija da izvrši rješenja o neplaćenim porezima. Ali kada i tamo ne bi radili "mali, nevidljivi" ljudi, problem bi bio riješen za nekoliko dana, a državna kasa punija za milione. Porez bi bio naplaćen ni po babu ni po stričevima, u novcu ili materijalnim dobrima obveznika, a one firme koje ne bi izmirile dugove morale bi u stečaj.

I ne samo to. Poreska uprava je institucija koja ima jasan pregled i prihoda i uvećanja imovine svakog građanina. Ulaskom u bazu podataka morao bi jasno da se vidi dotok prihoda i evidencija nekretnina i imovine koje poreski obveznik posjeduje u zemlji. Razlika u omjeru između prihoda i imovine jasan je indikator korupcije. Ono što nije jasno je da li je poreska uprava kao kontrolni organ ikada o tome obavijestila istražne organe i zatražila provjeru.

Gdje prestaje sloboda

Ovo pitanje posebno je osjetljivo kada je riječ o medijima. Do danas kod nas svaka provjera i pokretanje postupaka protiv medija ili njihovih vlasnika zbog neplaćanja poreza ili drugih dažbina državi istoga časa krštena je kao udar na slobodu medija. Iako je razlika jasna i ogromna. Zakonito poslovanje je jedno, a sloboda medija nešto posve drugo.

Najmlađa članica EU, Hrvatska početkom decembra dala je jasan primjer hapšenjem Rene Sinovčića, vlasnika dnevnih novina "Zadarski list", sedmičnih novina "Zadarski regional", televizije VOX, riječke regionalne televizije Kanal RI, štamparije i niza lokalnih medija. Jedan od najbogatijih ljudi u Dalmaciji do sada je bio nedodirljiv, a malo prije hapšenja TV VOX gurnuo je u stečaj, otpisano mu je 70 odsto potraživanja koja nije plaćao državi, kao što su porezi i doprinosi. Novinari koji su radili u njegovoj firmi nisu dobijali plate zbog čega je bio na javnoj "listi srama", popisu onih firmi u Hrvatskoj koje radnicima ne isplaćuju plate.

Zanimljivo je da niko u Hrvatskoj (ni mediji, ni NVO, ni međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava) kada je Sinovčić uhapšen nije vrištao da se radi o udaru na slobodu medija kao što bi se drali kod nas, bez dileme.

I Srbija pokušava da uradi nešto u tom segmentu. Savjet za borbu protiv korupcije do kraja januara treba da završi izvještaj o medijima koji će pokazati ko se sve krije iza vlasništvima u medijima, ko ne plaća poreze državi, ko se kako finansira koji mediji, kako, kada, zašto i koliko je oslobođen plaćanja poreskih obaveza.

Jasno je da se sve dok se to kolo ne raspetlja, nemoguće govoriti o slobodi medija, kao segmentu ljudskih prava. Isto kao što je nemoguće govoriti o moralnom dignitetu novinara koji pristaju na kriminal u vlastitoj kući, istovremeno pišući o kriminalu u drugim institucijama, preduzećima i lijepeći etikete kriminalaca onim drugim koji posluju na identičan način na koji se posluje kod njih.

Opet je u pitanju ravnoteža straha, spirala koja produbljuje korupciju i održava je nedodirljivom i nekažnjivom godinama, zbog čega se centripetalno širi kao metastaza.

Ako se stvari posmatraju i razumiju na taj i takav način, onda je jasno da je zaključak posljednje sesije Kruga 99, održan u čast Dana ljudskih prava i posvećen slobodi medija, da "novinari moraju biti društveno zaštićeni u svakom smislu i izaći iz stanja najamnih radnika u kojem, mimo sopstvene savjesti i morala, često moraju postupati na način na koji to od njih očekuje, a ne kao ogledalo javnosti", u najmanju ruku površan. Takav zaključak samo je simptom, a suština je mnogo dublja od toga. A nijedna bolest ne može da se liječi tako što se liječi simptom, a ne diraju uzroci.

Netransparentno vlasništvo, kršenje zakona, netransparentno finansiranje, sve to dovelo je do širenja sistemske korupcije. Jer ovdje "nezavisni mediji" gotovo i ne postoje. U nedostatku takvih epitet nezavisni nose oni koji su u službi opozicije, isto onoliko koliko su oni drugi u službi vlasti, a često i mnogo više od toga.

Zato je na toj sesiji bio u pravu Abdulah Sidran kada je rekao da je "sloboda štampe u BiH, uzimajući u obzir sve njene segmente, nestvarna i fiktivna". Isto kao što je u pravu kada je veliki dio odgovornosti za realno stanje adresirao na međunarodne "instruktore" koji učeći medije o navodnim "slobodama" nisu pošli od činjenice da je naše iskustvo mnogo drugačije od iskustava država istočnog bloka, jer ovdje nije bilo ni "r" od represije kakva je bila tamo.

A to su mogli znati da su odgledali samo jednu emisiju Top-liste nadrealista emitovanu krajem osamdesetih godina. Samo jedna nadrealna zajebancija dokaz je da je, uz sve međunarodne asistencije, lovu i programe, stepen te slobode do danas ostao nedokučiv. 

Ko će znati da li je u tome ili ne ključnu ulogu odigrala svjetska ekonomska kriza, poreska uprava ili neki drugi kontrolni organi koji nije obezbijedio transparentno vlasništvo i poslovanje u medijima čime je obezvrijedio i one koji svoj posao rade pošteno, kojima se zna vlasnik, koji ne krše zakon, koji plaćaju poreze, koji se bore da prežive bez skrivenih donatora koji isporučuju zahtjeve za svoj, a ne društveni interes.

U tom i takvom vrzinom kolu svi su isprepletani i upleteni u sistem "omerte", sveti zavjet ćutanja. Taj zavjet uvezao je u isti sistem i "zvijezde granta".

Zahvaljujući svemu tome, za nas je i pored miliona maraka donacija za borbu protiv kriminala i zaštitu ljudskih prava, komunistička, nedemokratska Kina nedosanjani san. Baš tamo je dan-dva uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv korupcije "pao" bivši kineski ministar za društvenu bezbjednost Čužou Junkan kršten kao "kralj korupcije".

Tokom istrage zamrznute su mu pare u raznim valutama, ukupno 14,5 milijardi američkih dolara, oko 300 vila i apartmana, više od 60 automobila, antikni predmeti, srebro, zlato... Istraga se vodi i o poslovanju Junkanovih najbližih saradnika, kao i o oko 300 njegovih rođaka.

Osumnjičen i za odavanje partijskih i državnih tajni, supružničko nevjerstvo, ali i pokušaju organizovanja atentata na prvog čovjeka Kine Si Đinpinga. Najstroža kazna koja mu prijeti je - smrtna.

Junkan bi se ipak teško uklopio u našu novu narodnu mudrost koja se širi na slavama, svadbama i sahranama, a po kojoj je sposoban onaj koji se obogatio na lopovluku, a niko ga neće pitati odakle mu lova. Ta nova narodna mudrost otprilike glasi: Samo budala ne krade, jer sposobnog nikada ne uhvate. Siroti Junkan je baš bio nesposoban.

Može se reći da je Kina ovim potezom dala najveći doprinos obilježavanju Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, isto kao što su SAD dale najveći doprinos obilježavanju Dana ljudskih prava puštajući u javnost snimke na kojima CIA jezivim metodima muči zatvorenike.

Da bi se bilo koje društvo kretalo naprijed bar ponekad mora da se pogleda u ogledalo.

Baš ovih dana u jednom intervjuu rađenom povodom njegovog 75. rođendana Matija Bećković reče nešto slično:

"Dovde smo došli i zato što ne govorimo o onome o čemu bismo morali da govorimo. Razgovori u kojima učestvujemo služe da bismo izbegli da pričamo o onom glavnom i najvažnijem. A kad se ne priča o glavnom i najvažnijem, onda se može pričati o bilo čemu. Tu ne pomažu razgovori o svetskim pitanjima i problemima, jer između redova čaša i flaša izbija nešto sasvim drugo. Nadamo se da će nas priča o velikom i opštem spasiti da ne pričamo o sebi. I da ćemo uz pomoć velikih tema izbeći da se suočimo sa sobom. To je toliko uzelo maha da nema sile koja bi nas mogla spojiti ni sa sobom, ni jedne s drugima".

Zato je ona prodata Kuća ljudskih prava sa početka teksta samo znak pored puta. Pa ko zna da čita - zna.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica