Znaci i dojave

Znaci i dojave
Dara Sekulić
29.09.2012 21:01

U školi je od početka rata prekinuta nastava i uvedena radna obaveza. Svakog dana u određeno vrijeme Ljuba Dević je morala doći na posao.

Kuvala je kafe i čajeve i služila vojnike koji su zaposjeli školske prostorije. Ili bi po cijeli dan sjedila u zbornici pretvorenoj u ratnu kuhinju. I, ćutala, zajedno s nastavnicima koji nisu bili vojni obveznici, i sa starijim koleginicama, jer mlade su već bile u nekoj ratnoj vojnoj službi. Ćutale su, i trzale se od praska metaka, granata i bombi. Kako je građanski život zamro, taj prasak se u tišini i u polupraznom gradu dvostruko čuo i osjećao. Bila je, kako se to i sada naglašava "jedina nastavnica srpske nacionalnosti koja je ostala u školi", drugi su dobili otkaz i već početkom rata prestali dolaziti. Neki su brzo napustili grad i ona je htjela da pobjegne, ali iz grada ni ptica više nije mogla da odleti. Ljuba nije više imala izbora. Takvi kao ona bili su izloženi dvostrukoj nevolji, preziru i mržnji - jednih, što je s njima, a nije njihova  i drugih, što je njihova, a nije s njima.

Ljuba sumnjiva zbog imena

 Redovno je ispunjavala svoje radne obaveze. One koji su ispijali kafe nije mogla ubijediti da ne čini ništa što bi bilo protiv njih. Sumnjičili su je već zbog njenog imena i kad bi joj se obraćali izgovarali su ga nekako naglašeno, davali mu nekako posebno značenje. Ljuba, ime kojem se može dodati samo jedno slovo pa da bude najljepša riječ, riječ koje više nema. Već tri puta su joj noću upadali u stan i pretresali ga, jer neko baš odatle neke znake i dojave šalje Srbima na Grbavicu i nekud još preko Grbavice. Iz njenog stančića dograđenog na tavanu stare kuće nisu imali šta da uzmu. Ljuba Dević, nastavnica matematike, nije imala ni zlatnog nakita ni vrijednog tuđeg novca.

U rodnom selu ispod Durmitora, u staroj kamenoj kući, njen otac je živio sam i željno čekao da mu se kćerka izvuče nekako iz ratnog užasa i dođe kući. Još nisu bile ukinute i pokidane telefonske linije, uspio je nekako s njom da se čuje, i, kao nikad u životu, naredio joj da odmah ostavi sve i sačuva živu glavu. Tad mu se sva muka oko njenog školovanja i studija, tuđih hladnih soba i posla koji je htjela da dobije u školi, činila bezvrednom i promašenom. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, učitelji i nastavnici iz Crne Gore, rado su primani u bosanske škole i bili najbrojniji prosvjetni kadar. Ljeta je Ljuba provodila u rodnom selu, spremala ljetinu i zimnicu za oca i za sebe. Uvijek je donosila ponešto i prijateljima i kolegama u školi, voljeli su nastavnicu Ljubu i djeca su je voljela.

Živio džabaluk!

Bilo je toplo julsko predvečerje, vraćala se pješice iz škole, morala je preći dio grada kraj obale i proći kroz centar. Gradski prevoz davno je obustavljen, a vozila su bila u službi ratovanja. Ali je ulicama uvijek kružila posebna policija, televizijski snimatelji i novinari, strani vojnici i stranci u svim svojim ulogama i funkcijama, kao što su to i danas kod nas i u nekim drugim zemljama, jadnim i uništenim. Ljuba se vraćala iz škole kao i obično, prolazila pored obijenih i opljačkanih, govorilo se "opelješenih" trgovačkih i drugih radnji, magazina i izloga. Posebno i temeljito su bile ispražnjene one u zabitim uličicama, podalje od svemoćnog oka glavne gradske ulice. Uzimajući što je napušteno, nije se biralo, uzimalo se sve od soli do laka za nokte. U onom prošlom velikom ratu so je bila vrednija od zlata. Morali su toga da se sjete svi koji su i ovaj rat ušli neslani. Prvih dana Ljuba je gledala kako ljudi vuku regale, trosjede, škrinje za zamrzavanje, stolove i frižidere. Po ulicama je ostajalo sve što bi im u žurbi i pohlepi ispadalo, rušilo se iz kola i kombija, sa tuđih, otetih kamiona i prikolica. Gazili su po rasprslim vrećama prosutog šećera i brašna. Stakla koja nisu porazbijali ispisivali su masnim bojama i otkačenim porukama. Na izlogu jednog velikog salona namještaja, izdaleka se moglo vidjeti ono iz rječnika sarajevske ulice: Garibi butum dunjaluk, ućućurite se! Ljuba je na staklu jedne mesnice jedva pročitala i polupismenu poruku, možda svijetu: Živio džabaluk! Bili su to dani bezvlašća i rulje, vrijeme kad jedni silaze s vlasti da bi sačuvali glave, a drugi gube glave da bi se dokopali vlasti. U Ljubinoj zgradi, smještenoj u dvije ulice, samo s druge strane njenog ulaza, nalazila se oveća prodavnica savremene, kvalitetne ženske odjeće; uglavnom kostima, svečanih haljina, raznih ogrtača i kaputa. Ljuba je i sama u njoj kupovala, voljela je da je odjeća koju nosi bude smirena i otmjena, da na prvi pogled pokazuje svoju vrijednost i svoju cijenu - iako je živjela sama sve do ovih pedesetih svojih godina; neudavana, suva, i pedagoški stroga prema sebi.

Najbolja matematičarka služila za "odmor ratnika"

 Prodavnica je mjesecima bila zatvorena i začudo niko u nju nije provalio, odjeća je visila jednako poredana u nizove i obješena na vješalice, sve isto kao i prije rata. Iza ugla zgrade, skrećući prema svom ulazu, Ljuba spazi nekog u njoj, vrati se korak dva, kako bi se uvjerila je li dobro vidjela; poboja se da joj se to pričinilo. Ali, da ne povjeruje, u prodavnici je bila neka žena sama, i ne osvrćući se na bilo šta izvan sebe. U trenutku kad je Ljuba stala kod vrata koja su vjerovatno bila otvorena, kako bi inače ta žena mogla da uđe, zapanjena je vidjela kako ona iz niza kostima izvlači jedan, onako s vješalicom. Pregleda ga, valjda da se uvjeri da je čitav i ispravan i odmjerava ovlaš prema svom tijelu. Činila je to nekako umilno i ljupko, kao da zavodi samu sebe i sebi hoće da se dopadne. Onda je kostim naslonila na odjeću u nizu, malo se izmakla i laganim mirnim pokretima, skinula sa sebe prvo suknju, pa gornji dio svog debljeg kostima, zatim i bluzu s dugim rukavima. Svjetlije hulahopke na njoj, naglašavale su duge pravilne noge, a ženska čipkana potkošulja do pola leđa, otkrila je obla njena ramena i duge gole ruke. Nadlanicom, Ljuba lagano gurnu vrata, bila su otvorena, odjednom lik mlade žene s licem djeteta, bljesnu ispod Ljubinog čela: Da, to je Milena, djevojčica čiji je otac bio ložač u školi, njena učenica! U školu je pješice s ocem silazila iz sela s Trebevića i penjala se svakog dana, nekad i u sumrak, prtila duboke snježne nanose i odupirala se svakojakom vremenu. Kad se Ljuba zaposlila u školi, Milena je bila učenica četvrtog razreda, ima tome dvadeset pet godina. Bila joj je razrednica, a ona najbolji matematičar u školi, sve do osmog razreda. Ljuba je pamtila lica i imena svih svojih učenika i zabune joj se nisu događale.

 U blizini prodavnice, s druge strane glavne ulice, bio je i hotel. Narušen i propao, i poslije rata stoji ukleto napušten, tone i tamni pod teretom otpada i smeća, ali i pod teretom priče koja se stišanim glasom prenosi. Tu su u toku rata dovodili mlade djevojke i žene, koje su služile za razonodu i za "«odmor ratnika".

 Jednako mirno, usporeno, Ljubina učenica zakopča do grla kostim koji je odabrala, isprsi se koketno i zavodljivo, kao da je na ozbiljnoj priredbi u školi, i laganim svečanim korakom, krenu prema velikom ogledalu na suprotnom zidu. Zavrti se ispred ogledala i poče da pleše.

 

Zaprepaštena, Ljuba zamaknu iza ugla.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica