Životne nepravde

Životne nepravde
Veselin Gatalo
08.03.2014 20:08

Nepravedan je ovaj svijet. Vidim ja to na sebi.

Poslije 11 knjiga proze i 3 (slovima: tri) knjige poezije, predstava koje se uspješno izvode, hejbet (turc.) književnih nagrada u Hrvatskoj, Srbiji i BiH (federalni dio) ja još vozim polovna kola, još polovnija nego kad sam ih polovna kupio. Bog mi je svjedok da ih platio još nisam, iako ih već godinama imam. Zlobnici će reći da sam si sam kriv, jer odmah podijelim to para što zaradim, ali je činjenica da, eto, više nemam nego što imam. Ako gledamo sa druge strane, moja su kola bolja od predratnih "golfova dvojki" koje počesto voze i ljudi koji su se borili u ratu i radili desetinama godina u firmama. Osim toga, ljudi pišu po 50 godina, pa nisu objavili skoro ništa vrijedno čitanja do zadnje stranice. Nepošten mi i posao, tu uloženi trud nikad nije upravo proporcionalan uloženom trudu. Lopovski je, dakle, biti pisac. Nema tu puno toga časnog ni poštenog. Bog neka mi oprosti, ali svojom knjigom koju namjeravam objaviti na engleskom jeziku, namjeravam zaraditi toliko para da mogu i podijeliti, i crkvu napraviti, možda čak i novu "dačiju" kupiti, i to onu sa širokim točkovima, ova kola otplatiti i dati ih mom drugu Veli. Na nepošten način mislim te pare zaraditi, pošto sam knjigu već napisao, a i objavljena je i na njemačkom. Nisam pitao šta o tome misli društvo pisaca, PEN centar, muzej savremene umjetnosti, mediji u regionu, sve brezobrazno i zaplotnjački. Ne znam hoće li mi pare iskušati grešnu mi dušu, hoću li je izgubiti (a neću, tako mi Bog pomogao, da sam htio mogao sam je stoput prodati), ali ću sigurno izgubiti onaj osjećaj da, kad imaš malo, daš i to malo, pa ti lijepo što si dao, a nije ti žao što nemaš jer bi ionako kupio neku glupost pa opet ne bi imao a bilo bi ti žao što nisi dao. Kao u onom vicu kad dvije ruže idu pustinjom... Ide ovako, khm... Išle dvije ruže pustinjom. Jedna imala tri kapi vode, druga nije imala nimalo vode. Ruža bez imalo vode, idući pustinjom, počne venuti, pa pita onu ružu sa tri kapi vode: "Ružo, daj mi jednu kap vode, uvenuću...". Ruža sa vodom kaže: "Ne dam! Uveni!". I, tako ruža bez vode uvene. Onda ruža sa vodom nastavi dalje. Potroši prvu kap vode. Pa drugu. Treću troši pažljivo, najpažljivije. Ali, pustinja bijaše pustinja, pa i ta ruža uvene. I, naravno, pošto do sada nije nimalo smiješno, slijedi naravoučenije. Ono glasi "Dala ne dala - uvenućeš"...

Nepodnošljiva lakoća etiketiranja

Nije pošteno ni etiketirati ljude. Mene često etiketiraju. Na mene stavi metu kome se ćefne. Pokaju se, ali puno kasnije, zato što sam žestoko zlopamtilo. Dva brda se, što reče pisac bolji od mene, nikad ne sretnu, ali se dva čovjeka sretnu kad-tad. U mraku ulaza ili na ničijoj zemlji, nevažno je sad. Nije jednostavno kad na čovjeka stave metu. Kao onda kad su stavili, još prije 8-9 godina, sliku Radovana K. i moju, u istom kadru, u sarajevskim "BH danima". U to vrijeme je to bio poziv za odstrel. Nedavno su na mene stavili i metu za RS. Nema žurbe, riješiću ja to, sad u postu nije dobro misliti o tome, ionako mi je duša rutava od grijeha i misli nehrišćanskih, kao da životopis za pakao spremam, Bože mi oprosti. Pa mi pade na pamet i onaj Mile Dodik, na njemu i meta i etiketa da te Bog sačuva, ide sa metama na sebi poput kakvog kofera po kojem kakav hipik - putnik lijepi šta stigne, bila to meta ili etiketa. Etiketira ga većina medija u Srpskoj i svi mediji u Federaciji. Ja ni dio njegovih etiketa ne nosim, a lako mi nije, nije nimalo. Te neprijatelj BiH, te prijetnja miru i suživotu, te lopov, te profiter... Sud ga nije osudio ni za šta od toga, ali one koji lijepe etikete, nije ni briga za to. Osjećaju se potpuno zaštićeni, čak dobro plaćeni da lijepe mete i etikete po Miloradu Dodiku. Da je debeli Mile stvarno neki diktator, teško da bi mogli tako. Ovako, mogu, i svi federalni i većina republičkosrpskih medija, istresati gaće nad njim u ime slobode govora i nezavisnosti medija. Ni tu pravde nema. Ja sam, naime, službeno lud. Doktorica Džudža mi još 1992. dala potvrdu da sam lud, da nisam za vojske jerbo sam opasan po sebe i okolinu (vidi "Rambo, Drumski i Onaj treći", izdanje ZORO, Zagreb - Sarajevo), pa samo djelimično odgovaram za svoje postupke. Znači, šta god da napravim, koji mjesec, možda godina kakve ustanove, pa me eto opet napolju, među slobodnim svijetom. Milorad nema te dijagnoze, pa ne smije svašta ni kazati. Ja pazim, jer neću da uvrijedim ljude koji čitaju, oni su mi jako važni, makar me i ne volili. Znači, može Mile biti stoput predsjednik Srpske, ali ne može nikoga sačekati u ulazu, pribiti ga lijevom podlakticom uz hladan duvar (turc.) i zabiti mu prste desne šake u dušnik. Ne bi bilo ni ljudski ni politički korektno. Bože mi oprosti, šta sve meni usred Velikog posta padne na pamet. Iš đavle pakleni, iš...!

Krokodilistan

Kako god, Milorad Dodik ne samo da spava među krokodilima, nego se ne smije ni zaderati na njih. Uporno se nastoji dokazati da Srpsku mrze zbog njega, a ne njega zbog Srpske. Federalni mediji, poznati po ljubavi prema Republici Srpskoj, etiketiraju ga gdje god stignu, govore kako bi Srpska bila super mjesto, samo da nije njega. Meni se, ovako glupavom, čini da bi federalnim medijima najdraža bila Republika Srpska u nestanku. Ne sumnjam da bi pod vođstvom Mladena Ivanića, recimo, Srpska bila puno milija federalnim medijima i dobrom dijelu republičkosrpskih. Došlo je dotle da o Miletu Dodiku nijedan medij ne smije reći ništa lijepo ni pohvalno. Ne bih ni ja, nismo u najboljim odnosima, otkako sam mu prije 5-6 godina zamjerio zbog njegovog odnosa prema Mostaru i Srbima u njemu. Ali, moram priznati da je Srbima u cjelini vratio nešto dostojanstva, da je napravio kakvu-takvu mrežu srpskih institucija i pojedinaca u svijetu pa tako ne ispadamo najcrnji na tom istom svijetu, barem ne onoliko crni koliko smo bili crni dok toga nismo imali. Napadnu ga i zbog toga, te troši pare, te ima naroda da nema šta jesti... Ima i toga, ima ljudi gladnih, i to puno. Ali ta vrsta emotivne ucjene mi je već dobrano dozlogrdila. Mostar liči na Belfast u vrijeme sukoba katolika i protestanata, sve uz priču da ima gladnog svijeta. Možda su htjeli ispeći tih nekoliko zgrada u Mostaru, da pečenim betonom i ciglama nahrane gladni protestantski svijet. Hm, reče jedan moj prijatelj da u BiH žive, što se vjera tiče, pravoslavci, katolici i protestanti. Gdje ono stadoh? A, da, etikete...

Etikete na etiketiračima

Nedavno je na hronične ljepitelje etiketa, stavljena etiketa. Navedeno je da ih plaćaju stranci da ruše Republiku Srpsku. Ima tu internet portala, pojedinaca, institucija... Instancija koje nesmiljeno lijepe etikete po Miletu Dodiku, po vlastima u RS, po direktorima firmi... Ne pada im na pamet da podignu tužbu i tako dokažu svima taj silni lopovluk i nepotizam, jer jednostavno koriste slobodu govora i već uhodani animozitet prema Srpskoj i njenoj vlasti, potican od strane međunarodne zajednice i ambasadora "zapadnog svijeta". Neko veče, totalno imbecilno kako smo već navikli, sam visoki predstavnik, Valentin Incko, upoređuje Milorada Dodika, legalno izabranog predsjednika RS, sa ultradesničarem Jergom Hajderom. Jeste da Incko nije neke pameti, ali jednom diplomati koji je tu da sačuva mir a ne da potiče sukobe to baš i nije u opisu radnog mjesta, makar primao i 20.000 evra plate. Da ne govorim kako je bodrio protestante da divljaju po ulicama koje dijele sa ljudima koji nisu protestanti. Tu se da vidjeti šta nam taj vrli zapad misli i kako bi to riješio. Silom, sirovom uličnom silom i mrtvima, kao što je riješen problem Jugoslavije i kako to ide u Ukrajini. Doduše, toliko smo navikli na razne uhljube (turc.) da bi nas šokiralo da nam pošalju nekog normalnog za visokog predstavnika. A, da budemo pošteni, da išta valja, ne bi nas zapao.

Strani i pristrani nevladin sektor

Kako god, silni nevladin sektor ne reaguje kad se na mene stavi meta. I ne treba, mogu ja sam sa tim na kraj. Kad Mileta nazovu lopovom, genocidnim, diktatorom, "Laktašenkom", ratnim profiterom, mafijašem, članom kriminalnog klana poznate pjevačice Zane Nimani (Slavko Vučurević, gradonačelnik, na moje oči...), švercerom, nikom ništa. Ne diže se javno mnjenje, niko ga ne smatra etiketiranim ni označenim metom. Na sajtu SNSD-a, kako sam čuo (ne da mi se gledati), prozvani su označeni kao strani plaćenici i rušioci Srpske. Pa, kakva je to uvreda? To se traži! Stotine hiljada maraka i dolara idu u nevladin sektor, i to upravo u te svrhe. To niko i ne krije. Za to se u EU može dobiti ozbiljan novčani poticaj, veći nego onaj od Lijanovića. Može se dobiti džip, radni prostor i budžet za koji ne treba brinuti niti ga pravdati. Kupi se stan, nov auto, kakve kućice u rodnom kraju, da se vidi kako se uspjelo, da komšije ne misle da se nema. Samo aktivno tražiti mane i stvarati nevolje, najbolje tamo gdje ih već ima preko glave. Popularno je napasti Mileta, na ulici, iza mikrofona, u konferencijskoj sali, pokazivati mu diplome i slike nezaposlenih, čekove od mršavih penzija, ispise praznih bankovnih računa, derati se na njega, zvati ga kako kome padne na pamet. Mile, onako bez dijagnoze, sjajan je za etiketiranje jer nikog ne smije pribiti uza zid, zazvonilo bi odma' ono zvono koje su mu zakačili čim su shvatili da neće slušati instrukcije i naredbe iz Brisela. Ti jarca, da mi je neko rekao da ću ga jednog dana braniti, rekao bih mu da je totalno odlijepio i da ide nešto popit' ako već nije pijan! Hajde, ako ništa, rekao je da se Srbi nemaju šta stiditi više od ostalih i da se ne trebaju izvinjavati na svakom koraku. Da je samo to, dosta da ga čovjek malo brani, da zato dobije i kakvu etiketu. Plaćenika Milorada Dodika? Zaštitnika Republike Srpske? Možda će me proglasiti genocidnim? Ima mjesta tamo gdje je bila etiketa "četnik". Naime, četnički pokret je priznat kao antifašistički, tako da nema smisla da više stoji gdje je bila. Zapravo, ne brinem se za sljedeću etiketu i naziv. Imaju ljudi mašte, smisliće nešto, opet ću se iznenaditi domišljatosti kritičara svega što na svijetu ne valja i poznavalaca svega što na svijetu valja. Neću se miješati u etikete, nisam tu da ih smišljam već da ih stoički nosim. Ni o sadržaju neću, ima ljudi koji će se pobrinuti za to. Ima ljudi od zanata, ljudi koji su za to plaćeni i koji od toga žive.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica