Zavjera ćutanja

Zavjera ćutanja
Mirjana Kusmuk
11.01.2014 08:08

Biće da je 2014. počela u znaku novinara.

Trećeg dana nove godine u centru Nikšića ispred svog stana pretučena je novinarka "Dana" Lidija Nikčević. Napadač skriven iza fantomke pendrekom je izudarao po glavi.

Ubice novinara

Istoga dana, 3. januara, mediji u Srbiji, bliski vlastima, objavili su da su novinara Milana Pantića ubile ubice iz BiH. Medijima u RS i BiH ta informacija bila je  nezanimljiva, te su je izignorisali (svi sem jednoga).

Prema tim natpisima, Stanko Kojić (nekad Savanović) zvani Geza označen je u istrazi kao jedan od moguće dvojice ubica novinara Pantića. Drugi osumnjičeni je navodno iz Bijeljine, a trenutno živi u jednoj evropskoj zemlji.

Stanko Kojić nalazi se u zatvoru u Foči gdje služi kaznu od 35 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici i uskoro bi trebalo da ga ispita tužilac iz Srbije.

U dosadašnjoj istrazi ubistva Pantića u Komisiji za otkrivanje ubistava novinara uvjereni su da je on ubijen ili zbog cementare u Paraćinu, ili pivare u Jagodini.

Priča oko ubistva Pantića počela je da se zahuktava uoči same nove godine kada je još jedan tip iz BiH Zoran Janjušević pristao da ode na poligraf.

Nakon što je predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara Veran Matić objavio da je Janjušević odbio poligraf, a ovaj uzvratio da to nije tačno, objavljen je dokument MUP-a koji potvrđuje Matićeve navode.

Poslije toga Janjušević  je otišao na poligraf, a rezultati ispitivanja pokazali su da on nema saznanja o ubistvu novinara "Večernjih novosti".

Protiv Janjuševića, Sarajlije izbjeglog u Beograd 1993. godine, koji je bio ni manje ni više nego savjetnik za bezbjednost ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića,  2010. godine obustavljena je istraga u vezi sa privatizacijom fabrike cementa kod Paraćina o kojoj je Pantić tako mnogo pisao.

Na novogodišnjoj pres-konferenciji oglasio se i prvi potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić koji je rekao da će podnijeti ostavku ako do kraja godine ne bude razriješeno ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. Rekao je i to da je Ćuruviju ubila država (a kada država ubija, ubice se ne pronalaze!)

Komisija za istraživanje ubistava novinara istražuje još jedno ubistvo, ubistvo Dade Vujasinović, novinarke "Duge", iz 1994. godine za koje je zvanična istraga tvrdila da je riječ o samoubistvu.

I ovo ubistvo mediji u Srbiji povremeno dovode u vezu sa našim prostorima. Sredinom prošle objavljeni su dijelovi dnevnika ratnog komandanta VRS i haškog optuženika Ratka Mladića.

U tim bilješkama Mladić je zapisao da mu je 1994. godine jedan bivši rukovodilac MUP-a RS, koji živi u Bijeljini, a kojeg on zove "Krajišnik" i "Zemljak"  rekao da je "najveći mafijaš RS, koji radi za DB Srbije, a blizak je vođama mafije u Beogradu među kojima je i onaj rodom sa Romanije" ubio Dadu Vujasinović. 

Neki mediji u Srbiji potom su pronašli Mladićevog informatora u Bijeljini i sa njim razgovarali, ne otkrivajući mu identitet.

Mediji ovdje nisu su te tim bavili. Nikoga nije zainteresovalo ko je Mladićev informator i šta bi mogao da kaže. 

Da li je riječ o nedostatku novinarske solidarnosti ili je u pitanju nezainteresovanost, strah, dirigovanje, samocenzura ili jednostavno površnost, pitanja su koja predugo čekaju odgovore.

Nejasno je i zbog čega ovdje niko i ne pomišlja da pokuša sa formiranjem slične komisije koja bi se bavila nerazjašnjenim ubistvima na ovim prostorima: Risto Jugović, Goran Marković, Srđan Knežević, Rato Spaić, Milan Vukelić.... ali i Komisiju koja bi konačno otkrila ko je izvršio atentat na novinara Željka Kopanju.  

Zašto ne komisija, kada su i tužilaštva i policijske agencije godinama nesposobne da završe taj posao? Komisiju koja neće biti nikakav istražni organ, ali će kroz istraživačko novinarstvo i stalni medijski pritisak nadležne institucije natjerati da na zločine stave tačku.

Sve do tada direktna izjava predsjednika RS Milorada Dodika o odgovornosti nekadašnjeg predsjednika RS Mirka Šarovića za ubistvo Riste Jugovića ostaće na nivou političke razmjene verbalne vatre. A evo prošao je mjesec od kada je muk: istražni organi ćute, pravosuđe ćuti, mediji ćute, i lako je pretpostaviti da niko, kao i do sada, neće ni pokušati da utvrdi istinu i da će sve biti brzo zaboravljeno.  

Kebin "incident"

Naravno, nisu samo u RS godinama nerazjašnjena ubistva. Tu su i nikada razjašnjena  politička ubistva u Sarajevu:  ubistvo jednog od šefova bošnjačke tajne službe Nedžada Ugljena 1996. i ministra policije Joze Leutara 1999, ali i  supruge ratnog šefa Armije RBiH Sefera Halilovića. 

Mediji su ranije pisali da je Ugljen likvidiran po nalogu tadašnjeg bošnjačkog političkog vrha, da je motiv za ubistvo Leutara politički, a da su Seferovu ženu ubili teroristi iz Ševa.

Jedva je malo javnost krajem oktobra ustalasao potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo kada je ministru bezbjednosti BiH Fahrudinu Radončiću predao nove dokaze o tim ubistvima.

- Spominju se imena, a spominju se i oni koji su izdavali naredbe (za ubistva). Vjerujte da tu imamo i "kapitalce", riječ je o poznatim i značajnim osobama - rekao je tada Kebo i izrazio uvjerenje da će na osnovu novih dokaza bar neka od ubistava biti razjašnjena.

I opet je sve prekrila tišina.  I medijska. I tužilačka. I policijska. Javnost je ostala uskraćena za informaciju više, za imena, za naredbe, za identitet kapitalaca… Kao da su se svi trudili da što prije zaborave Kebin "incident".

Ni sarajevske studente to nije zanimalo.  Oni su se molili da Redžep Erdogan što duže vlada Turskom. Onaj Erdogan čija je vlada samo u prošloj godini uhapsila 76 novinara i  blokirala 30.000 portala. Poslije studentskog džuma namaza u Sarajevu narod koji ima takvu omladinu ne mora ni da čeka budućnost, bolje je da mu ne dođe.

Ogledalce…

A kako je uopšte moguće da ovdašnja javnost ne da ne vrši pritisak da se ubistva konačno razriješe, a ubice odgovaraju, nego se ne trudi ni da nađe odgovore na jasno i direktno postavljena pitanja?

Moguće je, jer javnost ne postoji. Postoje dirigovane istine u zavisnosti kojoj političkoj ili finansijskoj grupaciji pripadaju oni koji imaju pravo javnosti. Kao što postoji opšti konsenzus u vezi sa zabranjenim temama.

U društvu koje ima takve tajne nijedan pojedinac ne može se osjećati ni sigurno ni bezbjedno. Bio on političar, policajac, biznismen ili novinar, svejedno.

Zato je bez rasvjetljavanja ubistava, otkrivanja i kažnjavanja njihovih izvršilaca i nalogodavaca, iluzorno govoriti o slobodi i društva i pojedinca. Jer, jedino čega se svaki čovjek plaši je strah. A u korijenu svakog straha je strah od smrti. Sloboda od tog straha jeste jedina prava ideja slobode svakog pojedinca. I novinari su ljudi.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica