ZA NEDJELjU SAMARJANKE

ZA NEDJELjU SAMARJANKE
Episkop GRIGORIJE
23.05.2008 23:00

U ovu nedjelju, četvrtu po Vaskrsenju Hristovom, proslavljamo spomen na još jedan susret - susret Hristov sa ženom Samarjankom. I kao i kroz susrete koje smo proslavljali i kojih smo se prisjećali u prethodne tri nedjelje ovog perioda između Pashe i Pedesetnice, i kroz ovaj susret Gospod nam otkriva Sebe i polako nas vodi i uzvodi ka prazniku Silaska Duha Svetoga.

U svjetlosti tog praznika svi događaji kojih se u ove dane prisjećamo dobijaju jedan dublji smisao, jer bez Duha Svetog mi smo nemoćni da činimo bilo šta i jedino uz njegovo prisustvo naša nemoć postaje moć i ograničeni razum postaje oblagodaćeni um.

Duh Sveti će vas naučiti, riječi su Hristove, i ako Duha Svetoga nema u svakom susretu, takva sretanja su ništa više od slučajnih mimoilaženja ljudi od kojih nikakav trag ne ostaje. Današnje Jevanđelje, kao što smo pomenuli, govori o Hristovom susretu sa ženom Samarjankom na jednom izvoru (studencu).

"Isus pak umoran od puta sjeđaše tako na izvoru; bješe oko šestoga časa. Dođe žena iz Samarije da zahvati vode. Reče joj Isus: Daj mi da pijem." (...) "Reče mu žena Samarjanka: Kako ti koji si Judejac, tražiš od mene žene Samarjanke da piješ? Jer se Judejci ne druže sa Samarjanima?"

U to vrijeme, između Judejaca i Samarjana vladalo je neprijateljstvo i netrpeljivost. Ovo je bilo naročito izraženo od strane Judejaca, koji su Samarjane smatrali za nečiste, niže od sebe i dostojne prezira pošto se nisu, kao oni, doslovno držali slova Zakona. Iz tog razloga među njima nije bilo gotovo nikakvog opštenja. Ali Gospod po tijelu Judejac, još jednom Svojim prisustvom ruši zemaljske zakone i principe, pokazujući da je Njegovo Carstvo - Carstvo novoga života, u kome više nema "Judejca ni Jelina, muškog i ženskog, roba ni slobodnoga..." (Gal. 3,28), već su svi djeca Božija i braća i sestre u Duhu.

"Odgovori Isus i reče joj: Kad bi ti znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, ti bi tražila od Njega i dao bi ti vodu živu. Reče mu žena: Gospode, ni vedra nemaš, a studenac je dubok; odakle ti onda voda živa? (...) Odgovori Isus i reče joj: Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti; a koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka, nego voda koju ću mu ja dati postaće u njemu izvor vode koja teče u život vječni."

I tako, Gospod u jednoj istoj stvari, kroz jedan isti događaj postiže dva dobra: prvo, pokazujući da i On Sam može osjetiti glad, žeđ, umor, On pokazuje i otkriva da je On, Prevječni Bog i Gospod, istovremeno i Čovjek Koji je po svemu, osim po grijehu, podoban nama ljudima. Drugo, polazeći od tjelesne žeđi, On kroz razgovor sa ženom Samarjankom pokazuje da postoji i jedna druga žeđ - žeđ duhovna, žeđ koju osjeća bogočežnjiva duša čovjekova, žeđ za vječnošću, besmrtnošću, trajanjem, koju može utoliti samo Bog, samo Božanska Trojica Koja je Izvor, Istočnik, Vrelo svega što je sveto, besmrtno, božansko i vječno. I kao što tijelo potrebuje ovu prvu vodu da bi njome zadovoljilo svoje potrebe, tako duša čovječija, bogolika i bogožedna, potrebuje ovu drugu vodu - vodu duhovnu, da bi njome napajana uzrastala.

"Reče joj Isus: Idi, zovi muža svojega i dođi ovamo. Reče mu žena: Nemam muža. Reče joj Isus: Dobro kaza - nemam muža; jer si pet muževa imala, i sada koga imaš nije ti muž. (...) Reče mu žena: Gospode, vidim da si ti prorok." (Jn. 4,15-19).

A ona, uvjerivši se već od prvih riječi Hristovih da je On - Prorok, ide i dalje, pitajući Ga o stvarima koje se tiču vjere, o kojima je očito već razmišljala i koje su dio njenog života, njenih nadanja i iščekivanja. I Hristos joj otkriva da "dolazi čas kada će se istinski bogomoljci klanjati Bogu u Duhu i istini", uvodeći time još jednu novinu u odnosu na dotadašnje jevrejsko vjerovanje da je samo jevrejski narod - izabrani narod i da je samo Jerusalim mjesto gdje se može poklanjati Bogu i opštiti sa Njim.

Na njene riječi: "Znam da dolazi Mesija zvani Hristos", On joj odgovara: "Ja sam koji govorim sa tobom" (Jn. 4,25-26).

I još jednom Gospod izvodi pred nas, pred lice roda ljudskog, pred sva pokoljenja hrišćana, novog i neobičnog svjedoka Svoga vaskrsenja, Svojega Božanstva, Svoje vječne sile - ženu bludnicu, preljubnicu. Kad su Ga zatekli da razgovara sa ženom, Apostoli su se začudili - otkud sa ženom da razgovara, da joj se obraća i ona mu odgovara? Jer znamo kako je u starijim društvima, jevrejskom na primjer, bilo zazorno da se žena u javnosti nađe oči u oči u dijalogu sa muškarcem, naročito ako se ne poznaju, i pogotovo se sa ženama nije pričalo o stvarima iz oblasti vjere. A ovo je bila još i žena bludnica.

"I utom dođoše učenici njegovi, i začudiše se što sa ženom razgovara, ali nijedan ne reče: šta tražiš, ili što govoriš sa njom?" (Jn.4, 27)

Nikome prije toga On nije tako otvoreno i direktno objavio tajnu Svoje Ličnosti niti tako objavio Sebe, nego ovoj ženi, poniženoj i unesrećenoj, ženi bludnici i preljubnici. On nije, dakle - kako bi se možda očekivalo - otkrivao istinu "mudracima" ovog svijeta, ne onima koji su sebe smatrali bliskim Bogu, upućenima u Božanske tajne i dostojnima da o njima govore, već: carinicima, razbojnicima, nejakim ženama, onima čija riječ nije bila ni od kakvog uticaja, ljudima malim po društvenom ugledu, a velikim po svom odzivu na Njegovu riječ. On otkriva Sebe kao Vječni Život, kao Pobjeditelja smrti i grijeha, kao Izvor vode koja teče u Život Vječni, znajući da će ka tom Izvoru pohitati da piju prije svih ovi koji su u svome grijehu i slabosti uistinu žedni Čistote, Istine, Vječnosti i Ljubavi.

Hristos pazi i na to da riječ onih kojima se objavljuje ne bude slušana zbog njihove zemaljske moći, jer zna kako su ljudi olako spremni da prihvate sve zarad opstanka na "društvenoj ljestvici". Zato se objavljuje "malima", zato govori sa ženama, i nigdje i nikada i nikoga ne želi da uslovljava ničim. On se ne nameće, On ne koristi "metode" i "sisteme", i svaki Njegov poziv je obilježen onim: "Ako hoćeš".

I čim je čula blagu vijest o vječnom životu, o Onome Koji može darovati "Vodu živu", ova žena - koja je očito u svojim traženjima ljubavi imala iskustva poročnog života i znala da se od svih voda žedni uvijek i iznova - "kćer Izrailjeva" žedna stojeći kraj studenca govori: "Gospode, daj mi tu vodu da ne žednim!" Čistota srca i vjera prožeta nadom progovorila je iz nje, jer je sav Izrailj, "taj izabrani narod Božiji" živio u iščekivanju Mesije, Pomazanika Božijeg, Onoga Koji će doći da "spase Izrailja". Čim se, dakle, Hristova riječ o "Vodi Koja teče u život vječni" dotakla njenog srca i uma, ona je u njoj našla plodno tlo. Vidjevši u njoj tu "dobru zemlju" za svoju božanstvenu sjetvu, još jednom je Gospod uvjerava u Svoje Božanstvo, otkrivajući joj njen sopstveni život, njeno stanje - ne da bi je osudio, nego da bi je za život probudio! I njena vjera, njena "dobra sumnja", sada već više ne čase ni časa i ova žena bludnica, srca razgorenog plamenom vjere, hita u grad svojim sunarodnicima i postaje prava blagovjesnica.

I opet Gospod bira ono što je pred svijetom prezreno, nemudro - da posrami ali i uvjeri "mudre". On zna da će onaj ko je spreman da primi, povjeruje, da otvori srce - biti spreman i da se pokaje i odvrati od svog pređašnjeg, poročnog života i krene za Njim. I zaista, ova žena bludnica na čiju riječ mnogi povjerovaše te i sami pohitaše Gospodu, ne samo da se za svoj pređašnji život pokajala, već je kasnije, za vrijeme neznabožačkog cara Nerona (66. god. poslije Hrista), koji je žestoko progonio hrišćane, zajedno sa svoja dva sina i pet sestara postradala mučenički, uvjenčavši se tako trostrukim vijencem: vijencem apostolstva, ispovjedništva i mučeništva. Ona je postala ona ravnoapostolna mučenica Fotina koju proslavljamo do dana današnjeg.

Šta nam otkriva Hristos u ovom jevanđelskom događaju? Otkriva nam da je mjesto susreta sa Bogom, u stvari - srce čovjekovo i da su prostor toga susreta - "Duh" i "Istina", koji se useljavaju u čovjeka koji živi vjerom. Time Gospod otkriva i pokazuje da je On Spasitelj i Izbavitelj ne samo "izabranog" jevrejskog naroda, već svakog naroda zemaljskog i svakog čovjeka i svih ljudi zajedno, pa i svih onih "prezrenih" Samarjana koji su na riječ ove žene iz njihovog roda pohitali ka Isusu, te uvjerivši se i sami u Njegovu Božansku silu uzviknuli: "Sami čusmo i poznasmo da je ovaj zaista Spas svijeta, Hristos" (Jn. 4,42).

Ono o čemu Hristos govori u ovom događaju sa ženom Samarjankom nastavak je onoga o čemu je govorio na praznik Prepolovljenja Pedesetnice (koji smo proslavili u prethodnu srijedu, u dan koji predstavlja sredinu perioda između velikog i slavnog praznika Vaskrsenja Hristovog i praznika Silaska Duha Svetoga na Apostole koji slavimo u pedeseti dan po Vaskrsenju). I dok je Pedesetnica - ispunjenje Hristovog obećanja, "rođendan Crkve", "Praznik Utjehe" koja se Duhom Utješiteljem daruje narodu Božijem do Drugog i slavnog Hristovog dolaska (koji iščekujemo i to iščekivanje ispovjedamo i u Simvolu vjere), dotle je ovo Prepolovljenje nešto poput "ohrabrenja" na tom putu ka Pedesetnici. Na ovaj praznik, Hristos je Sebe javno oglasio kao Izvor Života, stavši nasred judejskog hrama i uzviknuvši: "Ko je žedan, neka dođe k meni i pije!" Zato smo i u troparu toga dana pjevali: "Žednu dušu moju napoj vodama blagočešća, kao Onaj Koji je svima oglasio: Ko je žedan, neka dođe Meni i pije; Izvore života našega, Hriste Bože, slava Tebi" (Tropar Prepolovljenja).

Hristos, "Izvor vječnog Života", Onaj Koji nam šalje Duha Utješitelja i Sam priprema naše misli i srca da bismo Ga što spremnije dočekali, ne može postati naš Spasitelj, Izbavitelj, Bog i Nada, sve dok - poput Samarjana u današnjem Jevanđelju - ne budemo ispovjedili: "Sami čusmo i poznasmo" i to je najsigurniji put i način da se Hristos upozna. Treba se samo potruditi (životom vjerom, ljubavlju, željom), i doći u lični dodir sa Njim: i kao žena Samarjanka i sami Ga pitati, i od Njega Samoga dobijati odgovor. Zato nam je potrebno srce bez predubjeđenja, sumnji i kolebljivosti.

Za čovjeka koji svoju vjeru živi i koji Crkvi - kao samome Hristu - prilazi sa punim povjerenjem i otvorenog srca, uvijek će važiti jedan i isti jevanđelski imperativ iznjedren vjerom: "Dođi i vidi!" (Jn. 1,39 i 1,46). Tako je ova žena Samarjanka otišavši među ljude koji su je prezirali zbog njenog poročnog života i kazavši im o susretu i pozvavši ih na susret sa Njim postala Ravnoapostolna, Sveta i proslavljena zauvijek i do dana današnjega.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica