ZA NEDJELjU O RASLABLjENOM

ZA NEDJELjU O RASLABLjENOM
Episkop GRIGORIJE
16.05.2008 23:00

Ono što nam donosi Hrišćanstvo, Jevanđelje, Hristos, Njegov život među nama i naš život u Crkvi, jeste radost susreta sa drugim čovjekom i Hristom Spasiteljem.

 U svim jevanđelskim događajima se radi upravo o susretima, o sretanjima ličnosti Boga i ličnosti čovjeka. Svaki od tih susreta je spasonosan i preobražavajući za ljude, ali najkarakterističniji su oni u kojima Hristos iscjeljuje bolesne ljude. Takvom jednom događaju posvećena je i ova nedjelja, treća po Vaskrsenju, koju zovemo Nedjelja o raslabljenom.

"Potom bješe praznik judejski i iziđe Isus u Jerusalim. A u Jerusalimu kod Ovčijih vrata postoji banja, koja se jevrejski zove Vitezda i ima pet trijemova. U njima ležaše veliko mnoštvo bolesnika, slijepih, hromih, suhih, koji čekahu da se voda zatalasa. Jer Anđeo Gospodnji povremeno silažaše i uzburkavaše vodu; i koji bi prvi ušao pošto se uzburka voda, ozdravio bi, ma od kakve bolesti bolovao. A ondje bijaše neki čovjek koji trideset osam godina bijaše bolestan. Kad vidje Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već mnogo godina bolestan, reče mu: Hoćeš li zdrav da budeš? Odgovori mu bolesnik: Gospode, čovjeka nemam, da me spusti u banju kad se uzburka voda; a dok ja dođem, drugi siđe prije mene. Reče mu Isus: Ustani, uzmi odar svoj i hodi! I odmah ozdravi čovjek, i uze odar svoj i hođaše. ( . . . ) Potom ga nađe Isus u hramu i reče: Eto postao si zdrav, više ne griješi da ti se što gore ne dogodi." (Jn. 5,1-15)

Evo ključnog pitanja koje Gospod upućuje bolnom, jadnom, nemoćnom, raslabljenom čovjeku: "Hoćeš li zdrav da budeš?" On kao da govori: Ja neću na silu da te iscijelim, neću bez tvoje volje i želje da ti se namećem za dobrotvora. Zaista, svako ozdravljenje (bilo ono duhovno ili fizičko) jeste plod susreta i saradnje između Božanske sile, sa jedne strane i čovjekove vjere i želje za ozdravljenjem sa druge strane. I tek kada čuje naše: "Da, Gospode", (a to DA je naša vjera, naša nada, naše povjerenje u Njega, naša molitva i goruća želja), tek tada Gospod Koji nas je i stvorio, Koji je Jedini istiniti Izvor zdravlja i života svojom iscjeljujućom silom i blagodaću dovodi naše tijelo i dušu, sve biće naše, u onu prvobitnu ravnotežu i harmoniju koje su uvijek plod Njegovog prisustva u našem životu.

Jedna od bogoslužbenih pjesama i molitava koje u ovu Nedjelju o raslabljenom pjevamo u Crkvi kaže: "Dušu moju, svakodnevnim grijesima, sramnim djelima i strahovima raslabljenu, podigni Božanskom silom Tvojom kao što si podigao raslabljenoga." Jako je važno da shvatimo i da pred Bogom i samima sobom priznamo da smo svi mi paralisani sopstvenim grijesima, slabostima i malodušnošću koje traju kraće ili duže, ali nas svejedno čine veoma sličnima ovom čovjeku o kome govori današnje Jevanđelje. I dok god su strah od grijeha ili predanost grijehu jači od želje da ga se oslobodimo, dok god je vjera u Gospoda i pouzdanje na Njega zamijenjeno nekim jadnim pouzdanjem u sopstvene (ne)moći ili - još gore - ravnodušnošću, dotle ćemo biti paralisani i poput ovog jevanđelskog bolesnika nesposobni da napravimo ma i jedan korak naprijed. Gospod Koji nas je po Liku svome stvorio slobodnima i Koji Jedini zna pravu cijenu i vrijednost istinske slobode, već je učinio sve da nas spasi i iscijeli, ali posljednja riječ (i to je strašna odgovornost čovjekova!) ostaje na nama. Bez našeg "da, Gospode", ni sila Krsta, ni snaga Vaskrsenja, ni bezgranična ljubav Njegova neće imati prilike da se projave u našim životima.

Drugi, veoma važan momenat u ovom Jevanđelju je odgovor bolesnika na pitanje: "Želiš li da budeš zdrav?" Umjesto konkretnog odgovora, on kaže: "Gospode, nemam čovjeka!" A na Gospodnje pitanje: "Želiš li da budeš zdrav?" -  ako želiš, ako vjeruješ, ja sam tu i vjera će te tvoja spasti -  on kao da odgovara: naravno da hoću, ali ne mogu sam, treba mi neko, treba mi Drugi, i šta znači samo moje htijenje kad "nemam čovjeka?" I eto, to je dovoljno, to je onaj prvi korak ka izlasku iz sebe i kretanju u susret drugima, Drugome, Njemu, Bogu Živome. U ovom pitanju-odgovoru oduzetog čovjeka krije se klica vjere i volje za iscjeljenjem, kao i svijest o sopstvenoj nemoći. Na ovaj "impuls" vjere, na ovu upornost i volju za ozdravljenjem (punih trideset osam godina, stalno iznova, on sa nadom očekuje da anđeo Božiji uzburka vodu!), Gospod odgovara čudom: "Ustani, uzmi odar svoj i hodi!" Još jednom, kao u toliko mnogo drugih jevanđelskih primjera iscjeljenja, (krvotočiva žena, dvojica slijepaca, Eneja) - Mt. 9,21-22 ; Mt. 9,28-30 ; DAp. 9,33-35, Božanska ljubav i sila susrele su čovjekovu vjeru i istinsku želju, i iz tog susreta proizišao je blagoslov, uvijek spasonosan i oslobađajući za čovjeka.

Prva nedjelja po Vaskrsenju (Tomina Nedjelja) veliča čudo vjere. Druga (Nedjelja Mironosica) proslavlja neustrašivost ljubavi prema Bogu. U ovoj trećoj nedjelji Sveta Crkva nas poučava o neophodnosti naše dobre volje i nade, našeg - rečeno savremenijim rječnikom - pozitivnog nastrojenja i afirmativnog odnosa prema sopstvenom životu. Poučava nas i podsjeća da smo bića zajednice, da svako od nas potrebuje "čovjeka" da bi se kroz taj odnos i sam otvorio i dostigao ravnotežu svoga bića, jer jedino tako možemo biti istinski članovi one zajednice, Crkve, koja nas sjedinjuje sa Bogom i obezbjeđuje nam život vječni.

Tumačeći ovo Sveto Jevanđelje Oci Crkve porede banju Vitezdu sa Crkvom Hristovom. I kao što raslabljeni ležaše trideset osam godina uzet, tako svi mi koji godinama robujemo sopstvenim strastima i slabostima, kao oduzeti čekamo da se desi čudo. A Gospod, dugotrpeljivi i mnogomilostivi, hoda od srca do srca i kuca (Otkr. 3,20), tiho i nenametljivo postavljajući pitanje: "Hoćeš li zdrav da budeš?" Po riječima o. Justina Popovića, On kao da kaže: "Po volji vašoj neka vam bude, volja vaša prerađena vjerom u Mene iscijeliće vas; vi ste sami ljekari sebi (...), jer postajete čudotvorci čim dušu svoju, volju svoju, srce svoje podvigom vjere sjedinite sa dušom Mojom, voljom Mojom, srcem Mojim."

Hristos, dakle, ima vlasti nad čitavim bićem čovjekovim. On je Gospod ne samo duše već i tijela čovjekovog i svih njegovih čula. On se tijela ljudskog ne stidi, On i za to tijelo ima vječni život, i ništa mu tjelesno - osim grijeha - nije mrsko, strano, tuđe. Svojim Bogočovječanskim tijelom on je osvetio i neprestano osvećuje to ljudsko tijelo i vaskrsnuvši iz mrtvih, savaskrsao je i tu materiju od koje je naše tijelo sazdano, dajući i njoj (toj materiji) vječnu i neprolaznu vrijednost.

Ali, u svemu ovome Gospod traži naše učešće, našu saglasnost i dobru volju sa vjerom. Sveti Jovan Zlatousti je govorio da je Bog, kada je vidio da su sva ljudska čula, sposobnosti, talenti - a mnogo ih je u čovjeku - otkazali, pokazali se slabi, nepouzdani i nestalni, dao čovjeku jednu novu silu, jednu novu sposobnost, jedno novo čulo, a to je - vjera. Ta vjera, koja je dar Božiji, a koja se u nas useljava u onoj mjeri u kojoj mi za nju otvorimo svoje srce, jeste ona koja u sebi nosi svu božansku silu, energiju i dejstvo Božije. Na taj način, tom vjerom preobraženi, mi postajemo izabrani sasudi u koje se smješta "Nesmjestivi" i u koje se izliva Njegova svemoćna Božanska sila. Zato je Apostol Pavle mogao reći da mi "vjerom hodimo."

Još jedna važna stvar sadržana je u posljednjoj rečenici jevanđelskog odlomka koji smo naveli. To je Hristova rečenica: "Eto, postao si zdrav, više ne griješi da ti se što gore ne dogodi." Ovim Gospod otkriva da su naše tjelesne slabosti i padovi tijesno povezani sa onim dubljim, duhovnim slabostima i padovima tj. sa grijehom. Vidljivim čudom iscjeljenja On pokazuje i dokazuje nevidljivo čudo koje je prije toga učinio - čudo otpuštanja grijehova.

Sa čovjekovim padom pala je i sva priroda, tako da je sasvim u pravu bio veliki srednjovjekovni ljekar i filosof Paracelzus kada je govorio da "iz kraljevstva prirode dolaze bolesti, kao što iz kraljevstva duha dolaze izlječenja." I sama smrt je, po Sv. Ap. Pavlu, jedna tragična "plata za grijeh." (Rimlj. 6,23) Samim tim, jedino Onaj Koji je Jedini Bezgrešni, može biti Izvor zdravlja i života vječnog. A On je uzevši na sebe našu ljudsku prirodu, svojim Vaskrsenjem i nama otvorio put u vječnost. Ako vjerujemo u Njega sa željom da dostignemo sveobuhvatno, duhovno-tjelesno iscjeljenje svoga bića, moći ćemo - za razliku od ovog jevanđelskog bolesnika - pouzdano reći da mi imamo Čovjeka, štaviše Bogočovjeka Koji posreduje za nas i spasava nas u onoj mjeri u kojoj mi želimo biti spaseni.  

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica