U zdravlje, žohari!

U zdravlje, žohari!
Mirjana Kusmuk
28.06.2014 08:08

Onaj ko prvi napiše sveobuhvatni roman o Sarajevu, utvrdi opšte mjesto svih koji su u njemu živjeli, rođeni, otišli, došli, ubijeni, umrli, prošli.... biće novi Andrić, godinama ponavlja moj drug analitičar. I u pravu je. U pravu su i njemački novinari koji ovih dana poručuju, Sarajevo još čeka svog pravog portretistu.

Nekako sa približavanjem Vidovdana, dana kada je prije tačno 100 godina mladić iz Obljaja upucao austrougarskog nadvojvodu na obali Miljacke slučajno ubivši prvo njegovu suprugu Sofiju (koja nije bila trudna, ali je jedan Srbin, a ko bi drugi, prvi napisao tu i danas važeću laž), iz štampe su izašle tri knjige o Sarajevu.

Jedna naslovljena, kako piscu i priliči, uličnim žargonom "Fajront u Sarajevu" biografija je prvog lažnog doktora na ovim prostorima Neleta Karajlića. Drugu, takođe autobiografsku, napisao je ugledni sarajevski ljekar i prof. Medicinskog fakulteta Mirko Šošić, a treću njemački istoričar Holm Zundhauzen.

Holm Zundhauzen, doajen istorije i ekspert za jugoistočnu Evropu, objavio je knjigu o istoriji Sarajeva, ali njemački mediji mu zamjeraju što ima malo detalja o samom gradu.

- Autor dobro poznaje situaciju i zna pisati. To budi očekivanja, ali njegova interpretacija ipak budi razočarenje, jer već sam naziv vodi u zabludu. Da ljudi čine grad je samo po sebi razumljivo, ali može li biti i da grad određuje ljude? - kritika je koja prati knjigu ambicioznog naziva "Sarajevo, priča o jednom gradu".

A to Sarajevo postalo je planetarno poznato 28. juna 1914, dana kada je mladić "anđeoskog imena i prinčevskog prezimena" okrenuo glavu i pucao. Od tada njegova istorija, ali i istorija Evrope, preplitala se oko tog događaja. A kako se odnos snaga mijenjao, mijenjala su se i tumačenja samog čina Gavrila Principa i drugova.

Sjećam se da smo sa školom redovno išli u kino da gledamo partizanske filmove, kao i da smo gledali samo jedan jedini nepartizanski. Bili smo treći razred kada su nas poveli u redu po dva do kina "Kumrovec" da gledamo "Sarajevski atentat". Sjećam se da je taj film bio tužan, nama djeci strašan i da smo danima poslije pjevali pjesmu koju smo prvi put čuli u tom filmu: "Dunje ranke, dunje ranke kruške karamanke"... To je bila naša prva školska spoznaja o Sarajevskom atentatu, Gavrilu Principu i "Mladoj Bosni".

Vodili su nas kasnije u Zemaljski i Muzej Revolucije. Sa školom nikada nismo išli u Muzej "Mlade Bosne", kao ni do grobnice Vidovdanskim herojima u kojoj je ukopano i Principovo tijelo. Nismo znali ni da su na groblju Lav na Koševu pokopani poginuli oslobodioci u Prvom svjetskom ratu. Nas, kada bolje razmislim, nisu ni učili o Principu, "Mladoj Bosni" i atentatu. A sve je bilo tu, u gradu koji je proslavio Gavrilov pucanj.

Kada smo odrasli sami smo otkrivali groblja, Principove stope i muzej, ali ni tada ne vežući najjasnije šta je to što su uradili klinci - revolucionari. Jer nas su učili da je istorija Sarajeva počela 6. aprila 1945. Tek kroz maglu sjećam se da mi je baka rekla kako su njenog oca, majku i svu djecu, pa i nju, u Velikom ratu odveli u logor u Derventu. Nisam imala pojma o čemu priča, ni ko, ni zašto ih je vodio u taj logor, a danas mi žao što nisam znala da treba da je pitam o tome.

Od tog vremena do danas sve je nekako išlo ubrzano i izlazilo samo na čistinu. Odnos prema Principovom činu i "Mladoj Bosni" najbolje se pokazivao i pokazao u promjenama imena sarajevskih mostova i ulica. Principov most danas se zove Latinska ćuprija (tako se zvao i u vrijeme fašističke okupacije), a Žerajićev most je opet Carev. Ulica Mlade Bosne je ulica Bosanskih gazija (boraca za islam), a promijenjeni su nazivi i svih ulica nazvanih po članovima "Mlade Bosne".

Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu tako se mijenjala i sadašnjost, ali i istorija. Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu, tako se mijenjao i status Srba u tom gradu. Kako je Princip prelazio put od heroja i tiranoubice do teroriste, tako su Srbi bivali dobri ili zli momci.

Nele na početku "Fajronta" kaže jednu po meni suštinsku rečenicu: "... znamo šta se Jevrejima dešavalo u Sarajevu, u nesretno vrijeme između četres prve i četres pete. Nakon oslobođenja - kada se ispostavilo da je cijelo Sarajevo bilo u partizanima, a da su oni Jevreji i Srbi koji su u toku četiri godine NDH otišli iz grada u nepoznatom pravcu to učinili na čisto dobrovoljnoj bazi"...

Dobro uhvaćena slika mentaliteta. Srbi su iz Sarajeva vazda odlazili "dobrovoljno". Prvi put kada je Princip pucao u Ferdinanda. Drugi put kada je Hitleru iz Sarajeva za rođendan stigao najdraži poklon - tabla koja je do 1941. bila okačena na mjestu atentata. I oba puta poslije "dobrovoljnog" odlaska vraćali su se kao oslobodioci, a Sarajevo je nastavljalo da živi svoj život, na stranih pobjednika.

I tako je bilo sve do ovog rata u kojem je iz Sarajeva "dobrovoljno" otišlo 150.000 Srba. Samo ovog puta oni se nisu vratili kao oslobodioci, nego su ostali da žive daleko od Sarajeva kao agresori. Istovremeno, Princip je postao terorista.

Pamtim da su se sve do prvih demokratskih izbora Sarajlije dijelile isključivo na raju i papke. Isto kao što pamtim da su svi na tim prvim izborima glasali za "reformiste", pa je do danas ostala misterija kako su pobijedili SDA, SDS i HDZ.

Pamtim i to da me majka krstila krijući od oca, koji je bio samo obični član SKJ, u Staroj crkvi na Baščaršiji. A da je mnogo godina kasnije Indirin otac, partijski funkcioner, napravio porodičnu feštu jer je sunetio Jasmina. Bila su to moja prva maglovita saznanja o naciji.

Negdje pred rat moja baka partizanka Zorka u crkvi je osveštala kiflu i pozvala nas na ručak na Svetog Đorđa. Tata je rekao: Stara će sigurno brzo umrijeti čim se sjetila Svetog Đorđa. Pamtim da sam mnogo godina prije toga u Lejlinom stanu vidjela zalijepljen raspored iftara. I da sam čula kroz poluotvorena vrata, čekajući da izađe napolje, njenu majku: Opet se družiš sa smrdljivim Vlahinjama. Ništa nisam kontala. Bili smo raja. Slušali smo "Azru", EKV, nosili "levisice 501", tulumarili po "Đerdanu", "Zvonu", "Modu", "Estadi", "Kaktusu", kasnije je došao BB i "Crvena galerija". Sa papcima se nismo miješali, a tek ponekad bismo zavirili među šminkere u "lakosta" uniformama locirane oko "Koga" i kafane "S.O.S".

A onda... Onda je ubijen srpski svat na Baščaršiji, ranjen je Juka Prazina, a istog dana je, kako piše dr Šošić, formiran Krizni štab u bolnici Koševo. Već 4. aprila 1992. iz snajpera je pri odlasku na posao ranjen ugledni plastični hirurg i dekan Medicinskog fakulteta Boriša Starović. Na kućnom pragu ubijen je prim. dr Gojko Šurbat, a na Vrbanja mostu teško je ranjen vrhunski ginekolog prof. dr Žarko Mijatović. Strah je rastao. Poruke onim manje poznatim sarajevskim Srbima čitale su se jasno.

Dr Šošić je odlučio da ode kada je 13. avgusta ubijen njegov kolega dr Milutin Najdanović. Dr Najdanović bio je oženjen kćerkom pisca i ljekara Isaka Samokovlije, a najbolji prijatelj bio mu je pjesnik Izet Sarajlić.

- Ostaće neobjašnjivo, ali karakteristično za to vrijeme i pojedine ljude, ponašanje njegovog "prijatelja", uvaženog i uticajnog intelektualca i pjesnika Izeta Sarajlića, koji nije našao za shodno da zatraži bar suđenje za svog prijatelja. Taj događaj presudno je uticao na moju odluku da napustim Sarajevo - navodi dr Šošić.

Neletu je, kako piše, haver Cober, čiji je otac bio visoki funkcioner SDA, javio da napuni kadu vode jer ima malo dijete... Shvatio je poruku i odletio prvim letom.

Vidjela sam tog dana kroz prozor Juku, njegovu vojsku i dobermane. Teta Lucija je plakala: Bježite, sine, evo ih, ustaše. Strah, suze, besana noć i bijeg. Majka i otac su 30 godina života ponijeli u malom crnom cegeru. Komšinica sa devetog je sa balkona viknula: Bježite li, ćetnici???

Da su priča o Principu i priča o sarajevskim Srbima dvije strane iste medalje smatra i akademik Muhamed Filipović: "U Sarajevu antisrpski duh pokušava reviziju istorije. Principa i 'Mladu Bosnu' proglasiti teroristima potrebno je da bi se abolirao okupator".

Danas, da bi dokaz o agresorima rođenim u gradu na koji su izvršili agresiju dobio utemeljenje, mnogi su izbrisani iz knjige ikada rođenih. Ali u svima njima, u njih 150.000 ostao je neizbrisiv trag prethodnog života i grada koji je taj život udahnuo. I obilježio ih za sva vremena.

Vidovdan je, 100. od tada. "Iza nas je pakao, a ispred nas kineski zid". U to ime, u zdravlje žohari! Jer, PRINCIP JE PRINCIP.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica