U SVETU NEDJELjU PEDESETNICE

U SVETU NEDJELjU PEDESETNICE
Episkop GRIGORIJE
13.06.2008 22:00

"A u posljednji veliki dan Praznika stajaše Isus i povika govoreći: Ko je žedan neka dođe meni i pije! Koji u mene vjeruje, kao što Pismo reče, iz utrobe njegove poteći će rijeke vode žive. A ovo reče o Duhu koga trebaše da prime oni koji vjeruju u ime njegovo, jer Duh Sveti još ne bješe dat, zato što Isus još ne bješe proslavljen" (Jn. 7,37-39).

Mnogo je puta i na mnogo mjesta u Sv. Jevanđelju Gospod govorio, svjedočio i najavljivao Duha Svetoga, Utješitelja, Koji je od Boga Oca poslan i u punoći otkrivenja se javio svijetu tek pošto Isus bješe proslavljen. Poslanje Duha Svetoga je svršetak, kruna, osmišljavanje svega što je Gospod (od Rođenja Svoga, preko Krštenja u Jordanu, Raspeća i Stradanja sve do slavnog Vaskrsenja i Vaznesenja na nebo), živeći kao Čovjek na zemlji činio. Ako je Vaskrsenje temelj i osnov našeg spasenja, Pedesetnica je njegovo ispunjenje, ostvarenje i usavršenje. Tek u svjetlosti prisustva Sv. Duha, Crkva koju je Hristos osnovao na zemlji (i radi koje je i postao Čovjek, postradao i vaskrsao pobijedivši smrt), biva u potpunosti konstituisana, ostvarena, rođena za vječnost od Njega i Njime Koji nju već sada i ovdje, na zemlji, orošava vječnošću i uzvodi od čisto ljudske, društvene organizacije do bogočovječanske zajednice Tijela Hristovog.

"I kad se navrši pedeset dana, bijahu svi apostoli jednodušno na okupu. I ujedanput nastade šum sa neba kao hujanje silnoga vjetra, i napuni se dom gdje sjeđahu; i pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni, i siđe po jedan n svakoga od njih. I ispuniše se svi Duha Svetoga i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše da kazuju. (...) I svi se divljahu i bijahu u nedoumici, govoreći jedan drugom: Šta bi ovo moglo biti?" (Dap. 2, 1-4; i 2,12)

Svima nam je poznat biblijski događaj koji opisuje kako su se ljudi (koji su nakon stvaranja govorili istim jezikom), u svome visokoumlju toliko preuznijeli da su poželjeli da sagrade kulu u Vavilonu koja će dosezati do Neba, i kojom će "steći sebi ime, da se ne bi rasijali po zemlji" (1 Moj. 11,4). A Bog, želeći da spriječi njihovu bezumnu namjeru, siđe sa Neba i pomuti jezike narodima i rasija ih po svemu svijetu. Današnji Dan, pak, Dan je u koji Duh Sveti ponovo objedinjuje narode, dajući im da "jednim ustima i jednim srcem slave (...) Oca i Sina i Svetoga Duha" (jedan od vozglasa Kanona Evharistije). Dakle, ljudska gordost koja se - bez Boga - sa zemlje htjela dotaći Neba, postaje temelj podjela, nerazumijevanja i otuđenosti, dok sa druge strane, smirenje Hristovo kojim se Nebo smjerno dotiče zemlje, postaje osnov ponovnog jedinstva, mira i sveopšteg objedinjenja naroda u Crkvi Božijoj Duhom Svetim.

Današnji Praznik ("Pedesetnica", "Duhovi", "Trojičindan") proslavljanje je ali i aktualizacija, oprisutnjivanje Događaja koji su Proroci još u Starom Zavjetu najavljivali. Njime se završava (kao velikim finalom) ciklus praznika ovog perioda (Pentikostara), od Vaskrsa do Pedesetnice, perioda koji smo nazvali "vječnost u vremenu" i čije stalno praznovanje nije puko kretanje u krug i sjećanje na nešto što se zbilo u prošlosti, već naš uzlazni, postepeni hod ka istinskom bogopoznanju. Jer Duh Sveti, Koji u današnji veliki Dan svodi Nebo na zemlju ali i zemlju uzvodi na Nebo, jeste javljanje krasote, dubine i punote Božanstvenog života u ovome svijetu. I zato je naša Crkva, rodivši se sviše u ovaj Dan, postala zajednica oboženja, život u novome, i to ne samo po svom bogoslužbenom izrazu; ona objavljuje i čuva taj doživljaj novoga života u ovom "starom svijetu", hodeći u njemu kao "stranac i prolaznik"(Jev. 11,13) koji nije tu da bi rješavao socijalno-političke probleme tog svijeta, već da bi ga uzdigao iznad njih, otvarajući mu nove vidike duhovnog života.

Vaznevši se na Nebo, Gospod - Koji je Crkvu osnovao da bude životni prostor svima koji su vodom i Duhom, u Sv. Tajni Krštenja, rođeni za "novi život"- nije je ostavio bez Svoga prisustva, kao nešto drugo i odvojeno od Njega. Naprotiv, poslavši Duha Svetoga Crkvi, On u Duhu ostaje prisutan u samom njenom biću, sjedinjujući se sa nama kroz Sv. Tajne posredstvom tog istog Duha Svog. I kao što je Duhom Svetim ispunjena i ostvarena cjelokupna ikonomija našeg spasenja (jer nijedno djelo Hristovo nije bilo drugačije nego "od Oca u Duhu Svetome" budući da je Sv. Trojica "Jednosuštna i Nerazdjeljiva" i gdje je prisutan Sin - prisutni su i Otac i Duh), tako sada, u iščekivanju Drugog Hristovog Dolaska, Isti Duh Sveti oprisutnjuje u Crkvi svu Sv. Trojicu. Dolazak Duha Svetoga uvijek je dolazak, otkrivanje i javljanje Carstva Božijega, predukus "budućeg vijeka" i pričešće Nebom. Biti u Duhu, tj. imati u sebi Duha Božijega, znači biti - iako još uvijek na zemlji - građanin i žitelj Neba, jer je Carstvo Božije "pravednost i mir u Duhu Svetome" (Rim. 14,17).

U starom Zavjetu se kaže: "I stvori Bog čovjeka i dunu u njega duh životni i posta čovjek duša živa" (Post. 2,7). Kroz ovo "udahnuće" Duha, čovjek je blagodaću dobio "božanski lik" Sina Božijega, međutim u Adamu, našem Praocu, kroz grijeh i pad ovaj lik biva pomračen, i čovjek, koji je po riječima Sv. Grigorija Palame "emigrirao" iz Raja Božijeg u "sijenku i oblast smrti" (Mt. 4,16), nastavlja da živi jednim nepotpunim životom. Tek u Pedesetnici, blagodaću Duha Svetoga, taj se božanski lik u nama iznova vaspostavlja i čovjek iz - jedne ravni izopačene ili pak samo smrtne čulnosti - ponovo dospijeva u carstvo duha. Zato Duha Svetoga, Koji nas nanovo oživljava, zovemo Duhom Životvornim.

O Duhu Svetome možemo govoriti sa mnogo aspekata, budući da o Njemu "Koji je svuda prisutan i sve ispunjava" govore i Sv. Jevanđelje, i spisi Proroka, i bogoslužbena tradicija, i svo svetootačko Predanje koje je najautentičnije svjedočanstvo o "životu po Duhu." Međutim, Njegovo prisustvo osjećamo i okušamo prije svega u darovima blagodati kojima se On otkriva Crkvi. Ti darovi su: "premudrost i razum, savjet i jačina, poznanje i pobožnost, strah Božiji" (tropar kanona sa jutrenja Pedesetnice); to su i: "ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, dobrota, milosrđe, vjera, krotost, uzdržanje" (Gal. 5,22-23). Kroz te darove mi ne samo da poznajemo Boga, već kroz njih načelno izgrađujemo i svoju sopstvenu prirodu. I zato je veliki među savremenim Ocima, Sv. Serafim Sarovski izgovorio: "cilj hrišćanskog života jeste zadobijanje Duha Svetoga."

Predivna molitva upućena Njemu kaže: "Care Nebeski, Utješitelju, Duše Istine, Koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš, Riznice dobara i Davaoče života, dođi, useli se u nas i očisti nas od svake nečistote i spasi, Blagi, duše naše." Dakle, ne samo oživljenje, već ni očišćujuće iscjeljenje duše i tijela našeg nije moguće bez Duha Svetoga. U čovjeku - sve traži Duha. Čovjek je poput kandila u kome je tijelo - čaša, a ulje - duša naša, i onaj žižak u njemu sam za sebe ništa ne znači nego ga užiže tek svjetlost koja dolazi odozgo, od Izvora Svjetlosti koji je Duh Sveti.

Sveti ljudi i njihov život - koji je najbolji dokaz i najjača potvrda uzvišenosti čovjekovog prizvanja - prije svega su svjedočanstva i dokazi prisustva i dejstva Sv. Duha i Njegove blagodatne, životvorne sile u slaboj i nemoćnoj ljudskoj prirodi. Naše spasenje i oproštenje grijehova (koje je kod Hrista uvijek značilo - iscjeljenje, što vidimo iz tolikih jevanđelskih primjera koje je Crkva premudro iznosila pred nas u proteklom periodu između Vaskrsenja i današnjeg Praznika), to, dakle, spasenje i ozdravljenje naše ne biva drugačije nego kroz saradnju sa blagodaću Sv. Duha. Zato je važno, prevažno, da u svojim srcima steknemo i sačuvamo Duha svetoga, i da onda sve što činimo - činimo pokretani i umudrivani Njime a ne prohtjevima svoje pale prirode. "Sine, daj mi srce svoje", govorio je Gospod ustima Svojih proroka u Starom Zavjetu, daj mi srce a ostalo ću ti ja dati, jer u srcu čovječijem može se smjestiti svo Carstvo Božije. A Apostol u Novom Zavjetu nastavlja: "Carstvo Božije nije jelo ni piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu Svetome" (Rim. 14,17).

Dakle, niko se ne spasava sam, nego je spasenje, tj. oproštenje i iscjeljenje naše kroz obnavljanje naše pale prirode uvijek čin koji traži saradnju i dijalog između Boga i Njegovog stvorenja. Čovjek koga je Bog po Svome Liku stvorio slobodnim, nije podložan nekim neumoljivim zakonima nužnosti, kao što je slučaj sa ostalim tvarima za koje je rečeno: "Postavio si granicu preko koje neće preći" (Ps. 103,10). Čovjek je slobodan da kaže Bogu "ne" i padne, ali i da se iz pada podigne i sebe prevaziđe. No, dok ovo prvo čini sam, svojom voljom, ovo drugo je uvijek i jedino plod saradnje sa blagodaću Svetoga Duha.

"Duhom Svetim svaka duša živi" (stepena 4. glasa). Duhom Svetim se "izliva ljubav Božija u srca naša" (Rim. 8,14). U najdonjim dubinama našeg bića on stvara sebi odaju, oblikujući - u saradnji sa našom slobodnom voljom - Lik Hristov. Budući da On neprestano aktualizuje Svoje prisustvo i silazi na Crkvu kroz sve Sv. Tajne, to znači da učestvovanjem u tim Tajnama svako od nas svakodnevno u Crkvi doživljava svoju "ličnu" Pedesetnicu.

Duha Svetoga zovemo "Duhom Hristovim" jer Mu je po prirodi svojstven. I zato Ga jedino On dostojno proslavlja. To je potvrdio i Sam Hristos rekavši: "On će me proslaviti" (Jn. 16,14). Tako nas Gospod uči da ne proslavljamo sami sebe.

Duh Sveti je Duh Premudrosti Koji u Svojem veličanstvu jasno objavljuje Hrista - "Božiju Silu i Božiju Premudrost" (1. Kor. 1,24). Ali On je i Duh Utjehe, Koji u Sebi ocrtava svu dobrotu Onoga Koji Ga je poslao (Jn. 14,16). To je Otac, iz Koga Duh i proishodi i Koga u Svome dostojanstvu veličanstveno projavljuje. Zato je Duh Sveti ne samo Duh Hristov već i Duh Očev , Onaj Koji je jednog Bića i suštine sa Ocem.

On, dakle, Koji je jednog Bića sa Ocem Svetim i Sinom Njegovim Jedinorodnim, i Sam je Gospodar svetosti i Izvor osvećenja. Zato svi mi, koji smo u Ime Sv. Trojice kršteni i na Sv. Krštenju "pečatom Duha Svetoga" zapečaćeni, možemo reći da je Ovaj Duh Očev i Hristov istovremeno i Duh naš, i da smo, naravno, i mi Njegovi tj. Božiji, "carsko sveštenstvo, sveti rod, narod izabrani". On je Gospodar naših života, Srce srca naših, Duh naših duša Koji nas - budući Duh poznanja svake istine - živeći u nama uvodi u sebi Samome u poznanje Sv. Trojice. Jer, kao što "niko ne zna Oca, osim Sin" (Mt.11,27), tako isto "niko ne može nazvati Isusa Gospodom, osim u Duhu Svetom" (1.Kor. 12,3 Sv. Vasilije Veliki "O Duhu Svetome").

Poznavši silu blagodati Duha, Sv. Car David je govorio: "Duha Tvoga Svetoga ne oduzmi od mene" (Ps. 50,12). A Hristos kaže: "Zato vam kažem: svaki grijeh i hula oprostiće se ljudima, a hula na Duha Svetoga neće se oprostiti; i ako reče ko riječ protiv Sina Čovječijega oprostiće mu se; a koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni u ovom vijeku ni u budućem" (Mt. 12,31-32). Ovim Gospod kao da kaže: zlo koje Meni činiš, čovječe, opraštam ti jer to zavisi od Mene, ali zlo koje činiš sam sebi, (ne želeći da primiš blagodat, da uđeš u dijalog, da odgovoriš, da Duhu Blagodatnome u srcu mjesta napraviš), to zlo je najjači dokaz da ti i ne želiš oproštaj i iscjeljenje, i onda - kako da ti bude oprošteno? Grijeh protiv Sv. Duha (grijeh koji je prije svega poricanje Njega kao Izvora života), istovremeno je dakle i grijeh protiv nas samih, naše sopstvene prirode, našeg priziva da postanemo djeca Božija. Neće se oprostiti, dakle, samo to da ne tražiš i ne želiš oproštaj. Jer David govori: "Duh skrušen i srce smireno Bog neće odbaciti!" (Ps. 50.)

Hristos je rekao: "On će me proslaviti jer će od mojega uzeti i javiće vam"(Jn. 16,14). I kao što je Sin proslavljen od Oca Koji govori: "I proslavih Te, i opet ću proslaviti" (Jn. 12,28), tako se proslavlja i Duh kroz zajednicu sa Ocem i Sinom. Hula na Duha Svetoga, stoga je hula na prisustvo Svete Trojice u našim životima i zato je to jedini grijeh koji se neće (ne može) oprostiti. A put istinskog bogopoznanja je ovaj: Od Jednoga Duha, Kroz Jednoga Sina do Jednoga Oca i obratno: prirodna Dobrota, i Osvjećenje po prirodi, i Carsko dostojanstvo prostire se od Oca, kroz Sina Jedinorodnoga, do Duha Svetoga (Ep. Atanasije Jevtić " Na putevima Otaca" Bgd.1991). Ako svoj život preispitamo u svjetlosti Hristovih Praznika koji su za nama, svakako ćemo shvatiti da bi bez Njegove Crkve, (tog par edžcellence prostora našeg ozdravljenja, iscjeljenja, spasenja i oboženja), naš život bio samo igra sa tragičnim završetkom. Ušavši, pak, u Crkvu kroz Sv. Krštenje (tu svoju sopstvenu Pedesetnicu) živjeći u njoj i dišući njenim Duhom otkrivamo veliku tajnu smisla našeg postojanja.Shvatamo da ništa manje od Duha Božijeg ne može ispuniti i uspokojiti naše srce, da nas ništa osim Njega ne može dovršiti, usavršiti i poroditi za vječnost jer je jedino On "Duh Istine, dar usinovljenja, Zalog budućeg nasljeđa, Prvina vječnih dobara, životvorna Sila, Izvor osvećenja Kojim sva tvorevina logosna i umna služi Bogu" (molitva Evharistije u Liturgiji Sv. Vasilija Velikog). Zato na današnji Dan, u koji proslavljamo Sv. Trojicu Koja nas je spasla i kroz Crkvu nam osigurala spasenje, "jednim ustima i jednim srcem," u Jednom Duhu božanskom uzvikujemo: Dođi, Svjetlosti istinita, dođi, Živote vječni, dođi, Tajno skrivena, dođi, Moćni, Koji sve svagda stvaraš i pretvaraš i preobražavaš voljom Svojom; Jer Ti si svako Dobro i svaka Slava i svaka Radost i Tebi slavu uznosimo, Trojici Svetoj i Jednosušnoj i Životvornoj, sada i uvijek i u vijekove vijekova. Amin.  

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica