Fašistički projekat masovnog istrebljivanja, pravljen u emigraciji u Italiji, ubrzo će biti realizovan širom velike Hrvatske, čije će "povijesne granice" biti na Drini i Dunavu.
Pet dana nakon proglašenja "Nezavisne Države Hrvatske", 10. aprila 1941. godine, poglavnik Ante Pavelić obznanjuje "Zakonsku odredbu za obranu naroda i države". Osnivaju se prijeki i pokretni sudovi u kojima su sudija, tužilac, odbrana i dželat isti ljudi. Da apsurd u ustaškom kleronacističkom pravosuđu bude veći, propisano je da i sasvim mala djeca mogu biti grešnici
Jasenovac je "proradio" 21. avgusta 1941. godine, kao sistem masivnog uništenja Srba, Jevreja, Roma i antifašista. Ali, toj monstruoznoj tvorevini na konfiskovanoj srpskoj zemlji i imovini, kojoj su kao uzor poslužili nacistički koncentracioni logori, prethodila su "sabirališta" žrtava kod Gospića i na ostrvu Pagu. O tome svjedoče Jadovno i velebitske jame, ostrvske lokacije u bodljikavoj žici - Slana i Metajna na Pagu.
Fašistički projekat masovnog istrebljivanja, pravljen u emigraciji u Italiji, ubrzo će biti realizovan širom velike Hrvatske, čije će "povijesne granice" biti na Drini i Dunavu. Teror, zastrašivanje, progoni, raseljavanje i ubijanje zahvatiće sva područja na kojima su živjeli pravoslavni Srbi. Nastaće bezbroj "sabirališta" i gubilišta: Sremska Mitrovica, Sajmište u Zemunu, Đakovo, Slavonska Požega, fabričke prostorije u Koprivnici, Kuruščica kod Travnika, stratišta u Cazinskoj krajini i hercegovačke jame. Za one koji bi proživjeli mučilišta, posljednja stanica biće jasenovački pakao proširen i na starogradiški užasavajući kazamat.
Poglavnikova regulativa
Poglavnik NDH pobrinuo se da genocidnom sistemu obezbijedi "primarnu pravnu regulativu". Kad se vratio u Zagreb iz Italije, 15. aprila 1941. godine, pet dana nakon proglašenja "Nezavisne Države Hrvatske" 10. aprila, obznanjuje "Zakonsku odredbu za obranu naroda i države". U tom dokumentu, od 17. aprila 1941. godine, koji predstavlja podršku masovnim zlodjelima, Pavelić propisuje najsuroviju stvarnost koja će se ubrzo dogoditi. U odbredbi se kaže:
"Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda, ili na bilo koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske, ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo i samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje.
- Tako se učini krivcem zločina u točki prvoj navedenoga, ima ga stići kazna smrti.
- Za sudjelovanje po ovoj zakonskoj odredbi - postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koje imaju suditi hitnim postupkom po propisima ukinutog hrvatskog kaznenog postupka o prijekom sudu.
- Ministar pravosuđa ima imenovati članove suda.
- Ova zakonska odredba stupa na snagu odmah".
(U potpisu odredbe: dr Ante Pavelić).
Nešto kasnije ova zakonska odredba se razrađuje i precizira u smislu ozakonjenja nacističkih metoda za zločine genocida po vjerskoj i rasnoj osnovi. Primijenjeno na ovdašnje prilike misli se na Srbe, Jevreje, Rome, a po političkoj opredijeljenosti, na komuniste, antifašiste, pripadnike Vojske Kraljevine Jugoslavije. Nalaže se da se već 17. aprila formiraju "izvanredni narodni sudovi" po dva u Zagrebu i Karlovcu, po jedan u Osijeku, Banjoj Luci, Varaždinu, Bjelovaru, Gospiću i Tuzli. Tokom ljeta nastali su i "prijeki i pokretni sudovi".
Tridesetog aprila iste godine cicirana zakonska odredba dopunjena je članom koji tretira čin sabotaže. Njime se pokriva pljačka, zapljena radnji i preduzeća u vlasništvu Srba i Jevreja, ili bilo kog drugog "nepoćudnog elementa".
Propis o oduzimanju imovine primjenjivan je i u bezočnom pretresu žrtava koje su dovođene u logor. Ako je uza se imao neku vrijednost, logoraš je morao da je preda ustašama na logorskoj kapiji. Sat, prsten ili neka druga dragocjenost, ukoliko bi se kasnije otkrili, smatrani su kanjivim djelom. Fotografije zguljivanja prstena s prsta, svjedočanstvo su surove pljačke žrtve, koje su ostale zabilježene od mnogih ustaških otimačina u domaćinstvima Srba i Jevreja.
Šta su bili ustaški prijeki i pokretni sudovi? Ništa drugo nego najbezočnija vrsta zločina. Bilo je to suđenje na licu mjesta, bez nade i žalbe. Presuda je bila samo jedna - smrt. Član devet zakonske odredbe o prijekim sudovima kaže da "kazna smrti ima se izvršiti strijeljanjem nakon tri sata, računajući od časa proglašenja presude".
Besmislenost ustaškog zakonodavstva došla je do punog izražaja već u prvoj godini funkcionisanja jasenovačkog kazamata. Ako je procijenjeno da je nečije držanje bilo suprotno nacionalnim interesima decenijama unazad, izvođen je prek pokretni prijeki sud. Tako je dr Glišu Tadića stigla "zaslužena kazna", piše list "Hrvatski narod" u broju od šestog februara 1942. Te novine javljaju:
"Pred izvanrednim narodnim sudom osuđen je dr Gligorije Tadić, bivši advokat i narodni poslanik na sedamnaest godina teške tamnice zbog veleizdaje od 1918. do uskrsnuća NDH i protuhrvatskog djelovanja, te da je povrijedio čast i probitke hrvatskog naroda, što su potvrdili brojni svjedoci".
Potjernica za bebom
Da apsurd bude veći u Pavelićevom kleronacističkom zakonodavstvu su i sasvim mala djeca mogla da budu proglašavana grešnicima, čak i bebe. Za šestomjesečnim sinčićem porodice Končar ustaše su raspisale potjernicu, nakon što su oca Radeta ubili italijanski fašisti u Šibeniku, a majku ustaše, bacivši je sa petog sprata zatvora u Zagrebu.
U ustaškom jasenovačkom pravosuđu sudija, tužilac, odbrana i dželat bili su isti ljudi, bestidnici, što je preblaga riječ za njihovo ponašanje. Čovjek je okrivljivan zato što je "uhvaćen na rubu jedne šume u onom pravcu odakle su pucali pobunjenici", ili ako je riječ o grupi ljudi, optuživani su zato što su "prolazili noću kroz selo u suprotnom pravcu od svojih kuća".
"Ako ni toga nije bilo, korišćena je famozna formulacija stvarnog dokaza nema, svjedoci se ne mogu saslušati, ali je po prijavi okrivljeni sumnjiv". Takav nesrećnik završavao bi u "sabirnim i radnim logorima", što je značilo patnje i teško umiranje.
(Nastaviće se)
